Trideset i druga kroz godinu - A

Evo zaručnka! Izđite mu u susret! (Mt 25, 1-13)

Neki se ljudi duhovno i životno ulijene misleći da će netko drugi umjesto njih obaviti njihove dužnosti i poslanje. Zasigurno postoje poslovi u kojima nas, ako je žurno, netko može zamijeniti. Ali, postoje bitna područja koja moramo mi sami obnašati. Nitko umjesto nas ne može vjerovati i oprostiti, kajati se, duhovno bdjeti i moliti, jer život se sam od sebe ne usavršuje. Isto tako, pripadnost kraljevstvu Božjemu ne dolazi sama od sebe, nego pretpostavlja mudro i odlučno ponašanje, u suprotnomu može se izgubiti zbog nedostatka budnosti. Jer, događa se da postupanje s materijalnim dobrima primijenimo na duhovni život, a takav nas oblik djelovanja udaljuje od svjetla evanđelja. 

Ono što se tiče našega poslanja i odgovornosti moramo svjesno i savjesno preuzeti na sebe. Život očituje mjesta u kojima nas nitko ne može zamijeniti, a za koja ćemo osobno odgovarati: kako svjedočim evanđelje, je li se trudim uroniti u kršćansku duhovnost, djelovati s ljubavlju do opraštanja, jasno naviještati Krista i odgovorno postupati prema životu i Crkvi te imati osjećaja za patnju drugoga. U tomu vidu treba promatrati današnje evanđelje o deset mudrih i ludih djevica, koje potvrđuje koliko je bitno mudro, promišljeno i dosljedno djelovati prema svakomu. U čemu je njihova mudrost ili ludost, odnosno razlika?

Isus govori o kraljevstvu Božjemu kroz sliku od deset djevica koje „uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku.“ Naime, prigodom vjenčanja bio je običaj da zaručnik ide po zaručnicu u njezinu obiteljsku kuću, a potom bi ih uzvanici svečano pratili do zaručnikove kuće, gdje bi se dugo slavilo. Djevojke su zajedno sa zaručnicom išle u susret zaručniku. Njihova je zadaća bila noću ih pratiti s upaljenim svjetiljkama. Zaručnik je, iz nekih razloga, mogao okasniti. Svjetiljke su gorjele dugo i moralo se nadodati ulja. Prihvaćajući poziv djevojke su se obvezale misliti na sve što je bilo potrebno da bi odgovorno ispunile svoje dužnosti. O čemu se radi?

Evanđelje veli da je bilo pet ludih, a pet mudrih djevica koje su čekale zaručnika. Lude su uzele svjetiljke, ali nisu ponijele pričuvno ulje, a mudre su, osim svjetiljki, ponijele dodatno ulje. Budući da je zaručnik okasnio, djevice su pozaspale. Međutim, „o ponoći nasta vika: Evo zaručnika, iziđite mu ususret!“ Zašto vika? Zato što su bile nespremne o pojavku zaručnika. Što čine? „Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke.“ Kako i tko je zaručnik?

Zaručnik kojega čekamo jest Isus Krist. Znam li ustrajno iščekivati Isusa ili? Za njegov dolazak treba biti spreman, znam li na vrijeme „izići mu u susret“. Živjeti ne znači samo maštati i zatvoriti se u sebe i svoj svijet, u svoje društvene mreže i kutke, nego znači izići iz sebe i svoje zatvorenosti i otvoriti se drugima, onima na periferiji života i Kristu, suočiti se s otvorenim prostorima. Kršćanski život nije zatvaranje u svoje gušte, u svoje gnijezdo ni privatizacija vjere, Crkve i Boga. Kršćani su ljudi susreta s otvorenim očima i srcem, ljudi nade i suradnje. Da nas ne bi obuzela tama i noć, pozvani smo, trgnuti se iz osobne i crkvene lijenosti, ustati iz samoće, uzeti svjetiljke i ulje, poći mu u susret. To je mudrost, a sve drugo je ludost. Jer kraljevstvo nebesko sliči na tih deset djevica, tj. mi smo kršćani pozvani, unatoč izrugivanjima, biti u noći svijeta, biti ulje bolesnima i zapaljene svjetiljke zalutalima unoseći svjetlo i radost evanđelja. Nismo stručnjaci za noć, ali jesmo za svjetlo i zoru dana. Unatoč svemu u kršćanima nema mjesta za očaj i razočarenje te ne smijemo dopustiti da nam se kao ludim djevojkama ugasi svjetlo i nestane ulja, motiva, vjere i nade, jer smo, kao mudre djevojke, pozvani donositi nepresušno ulje i vječno svjetlo Isusa Krista.

No, ni mudre ni lude djevice nisu bile sposobne ostati budne. A, ja? Klonule su od umora te su zadrijemale o dolasku zaručnika. Ipak, ustadoše da bi uredile svjetiljke. U čemu se sastoji uređivanje svjetiljki? Prije svega, uočavamo da temeljna poteškoća nije u tomu ako zadrijemamo ili klonemo, nego ako nismo unaprijed pripremili ulje da bismo, nakon što se trgnemo, spremno ustali i uredili dogorjele svjetiljke?! Mudrost prvih pet sastoji se u tomu što su spoznale svoju slabost te su ponijele ulja ako zadrijemaju da mogu nadoliti u svjetiljke ako zatreba. Jer svjetiljke bez ulja ne znače gotovo ništa, idu zajedno, jer ulje potiče djelovanje i daje svjetlo života. To je razboritost na koju Krist poziva. Radi se o stavu koji priznaje osobne ograničenosti i slabosti. To znači znati preduhitriti moguće poteškoće. Radi se o mudromu stavu, koji lude djevice nisu usvojile zbog svoje umišljenosti, pa su postale žrtve osobne oholosti. U čemu je naša mudrost, a u čemu ludost?

Potom lude djevojke „rekoše mudrima: Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!“ Da, svjetiljke se gase bez ulja, guši ih ludost postupanja, a život se gasi bez molitve i vjere u Krista. Možda nam se odgovor mudrih djevica može činiti čudnim kada rekoše: „Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!“ Pošle su, a u međuvremenu je došao zaručnik i nije ih našao spremne. No, mudre su razborito odgovorile. Zašto? Ne bi im doteklo, pa bi sve zajedno išle u susret zaručniku bez upaljenih svjetiljki, bez ulja, što je nesmisao, a ovako je išlo njih pet osvijetlivši mu put. Međutim, ulje predstavlja ono što svi mogu imati, ali ne može biti dano svima, jer kasne zbog svoje sebičnosti. U tomu vidu nije dovoljno samo vjerovati, nego treba i činiti, tj. treba ulja, jer Isus traži i dobra djela, zauzetost koja svijetli, koja daje život, a to je snaga ulja. Svjetiljka bez ulja, ako ne svijetli jest kao društvo i čovjek bez identiteta, ne svijetli jer mu nedostaju vjera i djela. 

Zar se i danas slično ne događa? Zaista, kakav je naš identitet, gubi li Crkva i pastoralni rad, naše društvo i kultura svoju kršćansku prepoznatljivost, manjka li nam ulja mudrosti i svjetla? Mnogi upadaju u osobnu ludost misleći da su mudri, a zaboravljaju ulje života, ne žele vidjeti svoje slabosti i o njima ne vode računa, pa zaluđuju sebe i druge. Za susret s Kristom treba se trajno i ustrajno pripremati, jer ostavljanje priprema za posljednji trenutak može biti kobno. U tomu veliku odgovornost imaju svećenici, a i svaki vjernik osobno u svojoj obitelji, na poslu i župnoj zajednici. Priprema traje cijeloga života, jer kada zaručnik dođe kasno je za odluke, kasno je, tada se ne može pripremiti, jer vrata se zatvaraju i treba dati račun. Tada ne pomažu površne doskočice. Ludost tih djevica sastoji se u tomu što u posljednji trenutak pokušavaju same od sebe, svojim snagama, naći neko rješenje. Što čine? Traže ulje od onoga tko im ga ne može dati, jer ni oni nemaju za sebe i pokušavaju ga kupiti na krivomu mjestu i u krivo vrijeme. Da su možda imale poniznosti i povjerenja predstaviti se zaručniku s ugašenim svjetiljkama, priznajući i spoznajući svoju ludost, zaručnik bi ih zasigurno primio. Dakle, posljednji znak, koji rasvjetljuje cijelu stvar, jest njihova nesposobnost prihvatiti osobnu slabost i na vrijeme pripremiti ulje dobrote. Njihov zahtjev, pošto poto imati upaljene svijeće umjesto imati povjerenje u oproštenje i milosrđe Zaručnika, učinio je da su zakasnile, tj. vrata su se već zatvorila.

Taj je događaj i nama upozorenje, koji smo toliko puta u napasti držati najvažnijim svjetiljke svojih obveza, karijera, zarade i raznih dostignuća, a ne zaručnikovih, Kristovih, zbog čega i naše svjetiljke ostaju ugašene, bez ulja, ostajemo bez razboritosti, iza zatvorenih vrata. Očito smo izokrenuli hijerarhiju vrjednota: sredstvo postaje cilj, tj. ispuniti svjetiljke ovozemaljskim pothvatima, ispuniti ih svojom slavom i uspjehom, novcem i prestižem. Takve svjetiljke brzo izgore te se ugase. Sukladno toj ludosti živimo u doba kada je sve manje istinskoga svjetla i pravoga ulja, a sve više nasilja i manipulacije, tame i surogata, raznih pandemija i zabluda, napada na život i obitelj, Crkvu i čovjeka. No, Zaručnik, tj. Isus Krist treba biti u središtu našega života. Istodobno smo pozvani bdjeti nad napastima da ne bi naši i ovozemaljski ciljevi bili važniji od Zaručnikovih, od Božjih. Zašto? Čuli smo da sveti Pavao u poslanici Solunjanima reče: „Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.“ Sveti Pavao govori o važnosti susreta s Isusom, a njemu će doći samo oni koji su „usnuli s njime“, tj. oni mudri koji su, premda su zaspali, ipak ponijeli pričuvno ulje, tj. nadu i vjeru, ljubav i djela. To je najbitnije!

Eto zašto treba na vrijeme shvatiti poruku života mudrih i ludih djevica. Pozvani smo uvijek sa sobom nositi ne samo svjetiljku s uljem, nego i pričuvno ulje. Jer, zaručnik može zakasniti, tj. ne znamo kada nas Isus može pozvati na svoju gozbu, pa ako ne bude ulja za nadolijevanje, odnosno ako nema nade i vjere, mudrosti i ljubavi, uzaludne su sve isprike. Isto tako, suludo je kupovati ulje bilo gdje, na tržnicama ovoga svijeta, a zaboraviti ulje koje nam Gospodin daje u svojoj Riječi i sakramentima. Bilo bi loše ako bismo se pouzdali u sebe, u ljudska mešetarenja i tehnologiju, kao onih pet ludih djevica, jer ćemo ostati iza vrata. Tada je kasno za sve i zato treba na vrijeme voditi brigu o ulju, a ulje je život s Kristom. Na vrijeme, već od malena, treba se pripremati za susret sa Zaručnikom pomoću duhovnosti i svetih sakramenata. Potrebno je na vrijeme svima oprostiti i moleći činiti dobra djela. Jer, opasnost je uzoholiti se, zanijeti se svojim sposobnostima i sebičnošću te se dati zavesti zamamnošću svijeta i zaboraviti ulje Božje ljubavi. U tomu smislu ne bismo smjeli zadrijemati, ali, ako i klonemo, bitno je u svomu spremniku imati pričuvno ulje vjere i ljubavi, ulje nade, kajanja i poniznosti. To je ulje kojim smo pomazani na krštenju i krizmi, to nas ulje krijepi. Ulje evanđelja nas osvješćuje. 

Zar i sebe ne vidimo među tih deset djevica, bilo mudrih bilo ludih? Stoga, kako kaže pjesnik: „kajmo se, dok je vremena.“ Pozvani smo, dakle, biti mudri i spremni za Kristov dolazak, biti budni i naliti ulje dobrote i svetosti, a ponijeti ga malo više u spremniku srca. Da, nitko umjesto nas ne može bdjeti niti naliti ulje mudrosti. Kako ćemo bez ulja i svjetiljki izići u susret zaručniku koji dolazi? Duhovni se hod i budnost ne može delegirati, prebaciti na drugoga, ne može nitko umjesto nas hoditi naš hod i bdjeti našu budnost. Međutim, na hodu prema Zaručniku dobro nam dođe pomoć drugih, mudrost onih koji znaju osvijetliti put svojim svjetiljkama, tj. vrsnim kršćanskim životom. 

Budnost označuje vjernost kršćana u svjedočenju kršćanske vjere. Ona ne može biti delegirana, tj. ne može supruga vjerovati umjesto muža ili djeteta, nitko se ne može umjesto nas ispovjediti ili primiti bolesničko pomazanje. Kada se vrata zatvore kasno je dozivati: "Gospodine, Gospodine!" Takvima Isus reče: „Zaista, kažem vam, ne poznam vas!“ Hm! Gospodin ne poznaje one koji samo govore a ne čine, one koji se umisle i ne oslanjaju se na Božju mudrost, nego one koji svoju vjeru i poslanje pretoče u stvarni susret s bližnjima, nevoljnima i patnicima.

Svoju odgovornost ne možemo prebaciti na drugoga niti svoja djela možemo posuditi nekomu, jer svatko sa svojim svjetiljkama, punima uljem ili praznima, dolazi pred Krista zaručnika. Ulje koje se ne može posuditi je vrijeme življeno u poslušnosti Kristu i život u njegovoj nazočnosti. Zbog toga je važno hraniti i čuvati duhovni život, osobni i crkveni imajući na umu Isusov poziv: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ Ovdje bdjeti ne znači ne spavati cijelu noć, nego odvažno usmjeriti svoj život na Krista, biti pozoran na zbivanja oko nas te živjeti surađujući s Bogom. Ludost je provoditi život prema mjerilima svijeta, a samo površno željeti biti Božji, jer tada se svjetiljke gase i ne vidimo gdje i kako naći pričuvno ulje.

No, lude su djevojke također željele nositi svjetiljke i biti na gozbi, ali nisu se na vrijeme pripremile, ostale su bez kapi ulja. Kada Gospodin dođe, tada je sve određeno i ništa se više ne može promijeniti i zato u svomu srcu i razumu trebamo unaprijed pripremati put Gospodinu. Isus, kao Zaručnik, brine se za nas, svoje zaručnike i želi da sudjelujemo na njegovoj gozbi i zato je za ulazak u kraljevstvo Božje bitna duhovna priprema, tj. mudrost je na vrijeme „izići mu u susret“ i „upaliti svjetiljke“. Stoga, da bi naša srca gorjela od radosti, uzmimo svoje svjetiljke i pođimo u susret Gospodinu te ga zamolimo da sačuvamo makar kap njegova ulja, jer njegova kap može spasiti cijeli svijet. Amen.