Svi sveti - A

Radujte se i kličite: velika je vaša plaća na nebesima (Mt 5, 1-12a)

Živimo u doba napredne tehnologije, koja je odraz ljudske sposobnosti u želji da se ljudima omogući što lagodniji i uspješniji život. Tehnologija sama po sebi nije upitna, nego zabrinjava u koje svrhe i kako se ljudi njome koriste. Zašto? Uočavamo da suvremeni naraštaj postaje poprilično ovisan o tehnologiji misleći da je svemoćna, jer samo laganim dodirom po ekranu nude se razne informacije i rješenja. Tako se u mnogima stvara mentalni sklop da sve mora biti dostupno odmah, ovdje i sada, pa i nemisleći odbacuju krjepost strpljenja i osjećaj žrtve, smisao odricanja i empatije. Je li u tomu naziremo snagu svetosti ili krizu duha, je li tehnologija jamči trajnu radost i plaću na nebesima?

Vidjeh kako mladež sjedi za stolom u nekomu lokalu te međusobno komuniciraju na način da jedni drugima šalju poruke a da uopće ne razgovaraju. To je primjer kako tehnologija zarobljuje, kako udaljuje ljude i zahladnjuje odnose. Nameće se pitanje kako će se takvim načinom komunikacije ljudi ostvariti kao osobe, štoviše kako će ostvariti svoj temeljni poziv, a to je Božji poziv na svetost?! Hoće li nas spasiti tehnologija ili život u svetosti?

Pitanje tehnologije je bitno jer se pomoću nje šire vijesti i formira ljude. No, mnogo je onih koji nesavjesno i nezrelo upravljaju svojim tehničkim 'prijateljima' te zbog unutarnje praznine stvaraju kulturu vještica. Kako? Zapadna kultura ima kršćanske korijene, ali u posljednje vrijeme upravo nositelji medija pomoću tehnologije, uoči kršćanskoga blagdana Svih svetih, šire svjetovnu religiju zvanu 'halloween' ili 'noć vještica'. Time raskršćanjuju kršćansku kulturu. Ono što je u čovjekovu srcu to i odašilje. Tko teži svetosti života taj slavi svjetlo svetkovine Svih svetih, a tko teži bezboštvu taj promiče ispraznost, tamu i noć vještica.

Tko su Svi sveti i koga slavimo prvi studenoga? U današnjemu psalmu čuli smo kako je psalmist posvjedočio rekavši: „Takav je naraštaj onih koji traže lice tvoje, Gospodine.“ A kakav je naš naraštaj i što traži? Čije lice? Ako su ljudska srca zaražena virusom zla čije će lice tražiti? Kako vidjeti lice prekriveno maskom? Zaista, sveti su oni koji su skinuli maske srca i lica, jer u svomu životu traže i svjedoče lice Božje, lice raspetoga i uskrsloga Isusa Krista! To su Božji prijatelji koji snagom Duha promiču njegovu istinu i ljubav, mir i radost. Sve izvan toga je maska. Poziv na svetost je poziv odbaciti masku grijeha i skinuti masku sa srca te se zagledati u lice Isusa Krista. Samo tako možemo vidjeti sjaj Božjega lica. Jer, bilo bi otužno ako suvremenomu naraštaju svjetlo dolazi samo s tzv. pametnih ekrana. Svi smo pozvani na svetost, a nijekanje svetosti stvara relativizaciju vrjednota, očituje kulturu smrti, ateizma i sekularizma, koji su zarobili naše društvo. Odbaciti hod u svetosti znači graditi svijet bez Boga. Ljudi prožeti duhom evanđelja uočavaju da mnogima 'danas ništa nije sveto' i upravo u tomu leži najdublji korijen krize suvremenoga društva i čovjeka, iz toga se stvara poganska kultura vještica. Stoga ozbiljno i odgovorno treba shvatiti poziv na svetost. Svetost se ne živi u mašti, nego u stvarnomu životu.

Sveti su oni koji gledaju lice Božje. Ideal kršćanske svetosti ne smije se pogrješno tumačiti, tj. kao neku vrstu izvanrednoga života koji mogu živjeti samo neki veliki i posebni ljudi. Mnogostruki su putovi svetosti i prikladni su pozivu svakoga čovjeka. Sveti su oni koji u ovomu svijetu, unatoč svojim slabostima i grijesima, nastoje, često kroz razne kušnje i napasti, boli i patnje, ranjenosti i poniženja, živjeti prema programu Isusa Krista, prema 'blaženstvima' o kojima govori današnje evanđelje. Pozvani smo prije svega svojim životom slaviti Boga, njemu zahvaljivati, moliti ga da nam po zagovoru svih svetih otvori oči srca, daruje mudrost Duha i pomogne postići cilj zemaljskoga hoda: život vječni. Pozvani smo moliti se svima svetim da se pred Bogom zauzmu za nas da kao hodočasnici na svijetu živimo sveto. Tako u današnjoj svetkovini slavimo one koji su svojim životom proslavili Boga i odašilju nam svjetlo Božje ljubavi. 

Svetkovina Svih svetih pomaže nam odgovoriti na pitanje tko smo pred Bogom i zašto smo na ovomu svijetu? Stoga se i mi upitajmo s psalmistom: „Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?“ Nisam dostojan, a tko je? Ipak, svi smo mi Božji uzvanici, on nas poziva da se uspnemo na njegovu 'Goru' i da slavimo njegovu Svetost. Popeti se na 'Božju Goru' može samo onaj tko traži Božje lice, tko vjeruje da u Bogu ima sigurnost, zaštitu, jer On je naš cilj, On je razlog strpljivosti i radost života. Na njegovu će se 'Goru uspeti' oni 'koji se ne predaju ispraznosti.' Neki drže da je uzaludan hod na 'Goru Gospodnju'. Zaista, što ćemo vidjeti kada se uspnemo? Apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici poručuje da „bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.“ To je vrhunac i smisao kršćanskoga života.

No, oni koji se predaju ispraznosti, ne traže 'sveto mjesto', nego traže svoje mjesto i sebe u zemaljskim prohtjevima misleći da nema 'Gore Gospodnje' ni vječnoga života, pa smisao traže u prolaznosti svijeta. Na žalost, takvi što brže hode više se udaljuju od Božjih vrhunaca i zamagljuju pogled prema 'Gori Gospodnjoj'. Međutim, kršćanin je označen vjerom, on sve predaje u Božje ruke, prožet je strpljivošću, nadom, poniznošću, sebedarjem Bogu i bližnjima. On zna, kao što je ozeblu potrebno sunce, da je tako njemu potreban Bog, zna da je Isus njegova istina i put. To su sredstva uzlaska na 'Goru Gospodnju'. Kršćanin je pozvan popeti se na Goru svetosti. Kako?

U evanđelju o blaženstvima piše da Isus „uziđe na goru“ i „stane ih naučavati“. Što? U govoru o blaženstvima iznosi svoj program uspinjanja na brdo blaženstava, na Očevu 'Goru' smisla života. Potom veli: „Blago siromasima duhom“, tj. blago njima jer u dubini svoga bića osjećaju čežnju za Bogom i od toga žive. To nisu obični siromasi, nego oni koji cijeloga života traže i slave Boga, pred njim se sagibaju, njemu se klanjanju, njega priznaju svojim Gospodinom i Gospodarom. To su oni koji su svjesni da nemaju ništa na ovomu svijetu na što bi se mogli osloniti osim na Boga. Oni su otvoreni prema Bogu i za njega, uvijek a ne samo kada im treba. Ne radi se samo o ljudima u materijalnoj bijedi, nego o ljudima s čvrstim kršćanskim stavom pred Bogom, o ljudima krotka i ponizna srca, ožalošćenima, gladnima i žednima Božje pravednosti, milosrdnima i mirotvorcima u Božje ime. Siromasi u duhu, to su progonjeni radi pravednosti, jer su Kristovi. Oni žive program koji ih vodi na 'Goru Gospodnju', u svetost. To su sveti, da, danas slavimo one koji su ostvarili Isusov program blaženstava te nam postaju uzor u hodu prema Bogu.

Takvima pripada kraljevstvo Božje, jer ga izgrađuju u ovomu svijetu, u ovoj 'dolini suza', u svojim obiteljima, u svakodnevnomu životu. Onima koji žive držeći se Isusova programa, tj. 'blaženstava', sam Krist jamči i poručuje: „Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.“ Eto zašto smo pozvani živjeti sveto na ovomu svijetu.  Pozvani smo spoznati radost u Bogu, jer izvan Krista tehnološka se radost pretvara u očaj. Oni koji se trude živjeti sveto postaju privlačna snaga Božje dobrote i to je poruka Kristovih blaženstava. Tko prihvaća program Kristovih blaženstava Bog u njemu već sada vlada, a u nebu će biti nagrađen radošću njegove slave. Svi smo pozvani ostvarivati Kristov program u svomu životu, zato imamo mnoštvo prigoda. Možda bježimo ili se bojimo biti sveti misleći da ćemo nešto izgubiti, da to nije 'in', ali to je zavaravanje, jer tko uroni u Kristovo lice taj vidi da je samo u Bogu mir i radost, a da je sve izvan Boga ispraznost.

Bogu hvala da je bilo i da među nama ima onih koji radosno i odvažno koriste sredstva 'blaženstava' i žele stajati „na svetom mjestu njegovu.“ Mnogo je onih koji su ostvarili ideal svetosti. Ako mi nastojimo živjeti sveto jednoga ćemo dana zauvijek s njima boraviti na 'Gori Gospodnjoj', u Božjemu kraljevstvu i slaviti divna djela Božja. Jer, sveti nam Pavao poručuje u Prvoj poslanici Korinćanima: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.“ 

Neki u to sumnjanju, a mi vjerujemo. Što vjerujemo? U svijetu je mnogo nepravde te se pitamo čemu tolika patnja, ima li smisla podnositi toliku bol? Mnogo toga ne razumijemo, ali ne smijemo se neprestano žaliti, sumnjati i biti nesigurni, jer Božji život je ponuđen svima te gledajući lice raspetoga Krista vjerujemo da Bog nagrađuje vječnom slave sve one koji mu prikazuju svoj život penjući se na 'Goru Gospodnju'. Uostalom, čuli smo, sveti Ivan apostol u knjizi Otkrivenja opisuje kako svi anđeli i svi sveti „viču iza glasa: Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!“ Isto tako, „pokloniše se Bogu govoreći: Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.“ Da bismo jednoga dana, odjeveni u bijele haljine, stali pred lice uskrsloga Krista pozvani smo svaki dan svojim životom upravo tako blagoslivljati Boga, nedopuštajući da u ovomu svijetu prevlada sotonska zabluda vještica.

Na kraju, opisujući kako se boriti protiv zloga Zmaja, sveti Ivan reče: „I jedan me od starješina upita: Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše? Odgovorih mu: Gospodine moj, ti to znaš. A on će mi: Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.“

„Odjeveni u bijele haljine“ u nebu jesu oni koji su ovdje na zemlji, unatoč nasrtajima Zmaja, progonstva i nepravdi, bijede i jada, izrugivanja i ponižavanja, žalosti i tuge, boli i patnje ustrajali živjeti po Božju. Oni su vjerom i ljubavlju, molitvom i dobrim djelima oprali svoju dušu i srce, pokajali se za grijehe, oprostili svima i tako ubijelili, posvetili sebe u Jaganjčevoj krvi, u Kristovoj euharistiji. To su sveci Božji, među njima su svi neproglašeni i proglašeni, njima se molimo da nas zagovaraju kod nebeskoga Oca. A, sada je pitanje što je s nama? Svakomu je od nas upućen poziv na svetost, a hoćemo li biti sveti zavisi o nama. Kako? U svakomu od nas stoji svetac, Jaganjac Božji, ali se ušuljao i zmaj, samo je pitanje čiji ćemo program provoditi, koga ćemo i čime u sebi hraniti odnosno odbaciti: sveca ili ispraznost? Među nama su mnogi koji žive svetim životom, a je li ih prepoznajemo ili odbacujemo? Prepoznati ih ne može tehnologija, nego vjera, nada i ljubav.

Jedan od onih koji se odazvao na poziv svetosti te je iz „velike nevolje oprao svoje haljine u krvi Jaganjčevoj“ jest blaženi kardinal Stepinac. On je velikan svetosti, uzor kako se živi kršćanski. Unatoč komunističkomu Zmaju i ispraznim ideologijama, koji su ga htjeli proždrijeti, ostao je vjeran Bogu, Crkvi i svomu narodu. Posvjedočio je kako se penje na 'Goru Gospodnju'. No, i danas, u doba demokracije, znanosti i tehnologije, progone ga i osuđuju, zašto?, jer se „predaju ispraznosti“ i odbacuju Božju svetost. A on, unatoč svim napadima pred nama stoji kao uzor u bijelim haljinama svetosti. Zasigurno neki među nama mogu posvjedočiti da su živjeli sa svecima, da su ih s ljubavlju njegovali i odgajali, jer ima onih koji nisu mogli ni govoriti ni hodati, nisu griješili te su u boli i patnji uz nježnost svojih bližnjih u svomu tijelu, duši i srcu, u ovomu svijetu proslavili Boga. To su naši neproglašeni sveci, koji se raduju u nebu i zato se njima molimo.

Stoga, unatoč boli i patnji koja nas obuzima zbog smrti naših dragih, radujmo se jer su se uspeli na najveći vrh, jer su njihova imena upisana na 'Gori Gospodnjoj', jer su odjeveni u Kristove bijele haljine, jer  su primili plaću te gledaju i slave lice Božje, mole se za nas i čekaju nas u nebesima. Mi kršćani vjerujemo u zajedništvo svetih. Neka nas svi sveti, osobito naš blaženi kardinal Stepinac i svi naši dragi neproglašeni sveci zagovaraju pred Bogom da svi zajedno, u doba koje bježi od svetosti, naučimo kako živjeti sveto, kako voljeti svoju Crkvu, žrtvovati se i s ljubavlju živjeti za svoju obitelj, župnu zajednicu i narod. Amen.