Trideseta kroz godinu - A

Ljubi Gospodina Boga i svoga bližnjega kao sebe samoga (Mt 22, 34-40)

Zbog uzburkanosti društvene i crkvene stvarnosti u mnoge se ljude može uvući depresija i nemir, beznađe i apatija. Ponekada je dovoljno da neki uvaženi autoritet izreče dvojaku misao ili podrži etično upitnu inačicu i time rasklima osobne i zajedničke temelje. Čovjek po naravi teži skladu i jedinstvu, dobroti i ljepoti, boljitku i blagodati, međutim ne smijemo bježati od činjenice da je mnogo strahova i svađa, zabluda i nereda, pohlepe i podvala. S pravom se pitamo što je to u čovjeku da je stalno u nekoj napetosti i raskoraku? Zašto je suvremeni čovjek unatoč tolikim znanstvenim dostignućima, tehnološkomu napretku i obećanjima društvenih vođa prazan i nasilan? Odgovor nude sociolozi i psiholozi, filozofi i psihijatri, ekonomisti i političari, epidemiolozi i farmaceuti, ali dok čovjek, osobno i zajednički, ne osluhne i ne uroni u riječ Božju ne može spoznati cjelovitu istinu o sebi i smislu života. Evanđelje daje žudeći odgovor!

Farizeji se nisu mogli pomiriti da je Isus okupljao narod i da je posve jednostavnim odgovorima „ušutkao saduceje“. Obuzeti zavišću svim su načinima nastojali omalovažiti Isusa da bi navukli narod protiv njega. Ali, Isus svojim odvažnim i blagim pristupom pobjeđuje te ga narod sve više slijedi. Zašto? Isus je, suprotno farizejskoj pomračenosti uma i duha, govorio o ljubavi i nadi uskrsnuća, naviještao je radost života s Bogom. Unatoč saducejskim pokušajima izrugivanja držeći da govori nebuloze, narod ga je rado slušao. No, vidjevši neuspjeh saduceja farizeji su se okupili te su ustali protiv Isusa kako bi prevarom pridobili narod. Zar se suvremeni farizeji ne služe sličnim sredstvima ili podlijim načinima da bi vladali manipulirajući narodom? Što čine farizeji?

Uvidjevši da Isus prednjači u pomoć su pozvali poznavatelje Zakona, tj. „zakonoznance“, ne bili ga navukli 'na tanak led' i optužili. Zakonoznanac je bio veliki autoritet i njegova se riječ poštovala. Međutim, njemu nije bilo do istine, nego je, potaknut farizejima, htio „iskušati“, tj. đavolski napastovati Isusa, zaraditi na nevolji ugrožena čovjeka, pa mu postavlja, tobože mudro pitanje. Upita ga: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?“, a bilo ih je šesto i trinaest. Ne postavlja mu pitanje da bi od njega naučili nešto novo, nego da bi izrugali i osudili Isusa. Njima nije do istine i Božje novosti, nego do prestiža i zarade. Zakonoznanac se usmjeruje na „zapovijed“ jer je održavanjem zapovijedi narod trebao pokazati svoju vjernost i savez s Bogom. Zapovijedi su bila Božja pomoć i smjerokaz koga treba slijediti, kako koristiti slobodu, kako se ponašati. Oni su dobro znali koja je najveća zapovijed, ali mu žele podvaliti stupicu. 

Zar se i mi ne pitamo: kako se ponašati, kako živjeti slobodu, koja je zapovijed najveća? Ima li u dvadeset i prvomu stoljeću osoba koje podmeću zamku? Mnogi se pitaju, a mnogi odgovaraju tako da ništa ne kažu, odnosno nastoje izbjeći Isusov nauk, pa bît vjere svode na neku ljudsku filozofiju i opijum, praznovjerja i čaroliju, zabavu ili društvenu sapunicu. Zaista, mnogi se istinski muče da bi spoznali bît ljudskoga i kršćanskoga poslanja. Slušajući s kojom lakoćom Isus odgovara na iznimno teška pitanja, to nas zadivljuje i potiče da se s njim poistovjetimo. Isus u tri kratke rečenice otkriva svu dubinu ljudskoga poslanja u svijetu. Što kaže?

Svojim je izravnim i jasnim odgovorom posve razoružao stručnjake za Zakon. Kako? Ne osvrćući se na kušnje koje mu podmeću farizeji i zakonoznanci uzima riječi iz Ponovljenoga zakona, a koji su oni kao stručnjaci morali poznavati, te mu kaže: „Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.“ Zakonoznanci su smatrali da je poštovanje subote najveća zapovijed, tj. subotom se nije smjelo raditi, odnosno trebalo je odmarati, a Isus u središte stavlja dostojanstvo i dobro čovjeka, odnosno naglašava da je ljubav prema Bogu važnija od subote. Gospodina Boga treba ljubiti! Dakle, novost koju Isus ističe jest „ljubav“, koja se nerazdvojivo odnosi na Boga i čovjeka. Iz toga bitno proizlazi da se ne može svjedočiti o Bogu ako se ne poštuje čovjeka, niti o čovjeku ako se niječe Boga.  Međutim suvremeni zakonoznanci i profiteri izokrenuli su Božju misao. Bog nije privid, njega se prepoznaje po ljubavi. Isus ne kaže ovo smiješ, a ono ne smiješ, nego jednostavno: 'Ljubi Boga i bližnjega svoga'. Je li zaista prihvaćamo svakoga čovjeka u Božjemu duhu? Tko je moj bližnji?

„Ljubi Boga!“ Zašto? Bog je ljubav, izvor i temelj, cilj i smisao života. Ta ljubav treba izlaziti iz srca, duše i razuma. Bog ne krade čovjekovo srce, nego produbljuje i osmišljava srce i ljubav. Čovjek po svojoj naravi teži izvoru i bez izvora uvene, bez temelja se ruši svaka zgrada, bez cilja svaki hod postaje uzaludan, bez smisla i ljubavi život postaje pakao. Da bi čovjek živio i bio sretan, u Božjoj riječi traži mudrost, jer čovjek je od Boga i bez njega pada u zabludu, gubi se. Stoga, ljubiti Boga znači dubinski biti miran, radostan i živjeti zauvijek. Ljubav nije, kako neki pretjerano naglašavaju, samo puki osjećaj, nego prije svega životna usmjerenost. Polovična ljubav je nijekanje ljubavi i zato Isus naglašava da treba Boga ljubiti 'svim' srcem, jer o ljubavi sve zavisi, 'Proroci i Zakon'. Na što usmjerujem srce, dušu i razum? Pozvani smo svim svojim bićem otvoriti se, usmjeriti se i ljubiti Boga, predano i čeznutljivo, ne iz straha, iz obzira ili nečije dopadnosti, nego iskreno i zdušno. Zar otac i majka vole djecu iz straha i obzira? Hm. 

Isus saducejima veli ljubite ga „svim srcem, svom dušom, svim umom.“ Što to znači? Time Isus govori tko je čovjek i kako treba ljubiti. Dakle, čovjek nije samo puki kotačić na društevenomu zupčaniku, nema samo tjelesne potrebe i samo želje za moći i zaradom, kako tvrde mnogi liberali i relativisti. Čovjek je jedinstvo duha, duše i tijela. Srce označuje čovjekovo vitalno središte, tj. u njemu misao, volja i osjećaji imaju svoj izvor i sjedište. Duša u sebi ujedinjuje životnu snagu i volju za životom, a spominjanjem uma ističe se potreba razmišljanja. Jer čovjek nije samo emocija ili neki robot. Tim je sposobnostima čovjek pozvan ljubiti Boga i zato bi stavljanje materijalnih stvari umjesto Boga bilo idolopoklonstvo, izrugivanje Boga i ponižavanje čovjeka. Čovjek je Bogu sličan po razumu i duši, svijesti i savjesti, srcu i volji, slobodi i stvaranju, a koliko Bog ljubi čovjeka potvrđuje činjenica da se on, kao savršeni duh, utjelovio, zaogrnuo u čovjekovo raspadljivo tijelo i pošao na križ. Isus želi reći neka se vaš razum ne odvoji od srca i duše, ni duša i srce od razuma. Kada se razum odvoji od srca i duše, ljubav se gasi i čovjek postaje surov, bešćutan, pa olako gazi čovjeka. Ako prevagnu samo emocije čovjek sanjari i živi u mašti, pa se razvlači u reklamama i spektaklima, drogama i kocki, lako je zavodljiv i zajedljiv. Tada traži samo svjetovno, a ne Božje, pa u sebi postaje podijeljen, a to stvara razdor u društvu. 

Zato Isus kaže: 'Ljubi Boga', ali ne stidljivo i suzdržano, iz prikrajka, polovično i skriveno, nego svim bićem, potpuno, bez prestanka, ujutro i uvečer, po danu i noći, javno: u crkvi i društvu, na poslu, znanosti, pjesmi, na društvenim mrežama, tj. bez zadržke životno uroni u Boga. To nije tek obveza, nego potreba da bi se živjelo. Nikomu se ne može zapovjediti da nekoga ljubi, ljubav nije ravnodušna, ljubav je spontana ili nije ljubav, izgrađuje a ne ruši. Tu do izražaja dolazi čovjekova sloboda. Zaista, da bi živio, ljubi Boga, da bi bio miran i radostan ljubi Boga, da bi mogao shvatiti tuđu bol i nevolju ljubi Boga. Makar pokušaj, jer tko ljubi Boga ljubi čovjeka. Treba nam mnogo ljubavi da bismo dobro živjeli. Da bi netko upoznao morske ljepote nije dostatno bućkati na pješčanoj plaži, to uglavnom čini neplivač ili neodlučan i bezvoljan plivač. Zar je vjernik Božji neplivač, neodlučan? Neki misle ako se priznaju Božjim i crkvenim da će izgubiti ugled u društvu, a ne znaju da je to sotonska zabluda. Samo kada uroniš u Boga život se mijenja na dobro, jer samo njegova ljubav može ispuniti dubine čovjekova bića. 

Ako čovjek zaboravi ljubiti Boga, postaje virozan, sam sebi idol, sebi se divi, sebe slavi, a to je hod po rubu, život bez korijena i tada se suši i propada. Njegova ljubav je razumna, bistri pogled, nadilazi prosječnost i robovanje požudama tijela i svijeta, daje što čovjeku manjka.

Neki kažu da vole Boga, da mole, da su duhovni a zanemaruju svoje poslanje i obveze. Takva duhovnost ubija a ne izgrađuje. Zašto? Isus, citirajući Levitski zakonik, reče: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!“ To nije uvijek lako, to traži odricanje i žrtvu, ali drugoga puta nema. To nije tehnički odnos, tj. ne znači da najprije treba ljubiti sebe, a onda isto tako ljubiti bližnjega, nego riječi „kao samoga sebe“ znače da bližnjega treba ljubiti potpuno, svim srcem. No, tko istinski ljubi Boga, ne može zaobići bližnjega. Ali, nije lako npr. voljeti konkurenta u poslu, jer tu je na prvomu mjestu često prestiž i zarada. Kada Isus kaže ljubi Boga i bližnjega ne misli samo na neku usputnu simpatiju, nego veli: priznaj Boga kao jedinoga Gospodara, životvorca i kada ga se prizna onda se poštuje čovjeka. Tada 'ljubiti svoga bližnjega' znači činiti djela pravednosti, milosrđa, svetosti, nikoga ne oštetiti, nikomu uskratiti pravdu i prava, duhovna i materijalna dobra. Bila bi gluma Boga slaviti na misi a čovjeka progoniti, jer ljubav prema Bogu nije stvarna ako se ne pokazuje u ljubavi prema bližnjemu. 

Možda se možemo upitati što to novoga Isus donosi ako citira Zakonike iz Staroga savjeta? Ovdje treba voditi računa o tomu da je ovaj Isusov odgovor upućen farizejima i zakonoznancima, odnosno židovskoj zajednici, koji ga žele isprovocirati misleći da ne pozna i ne poštuje Zakon. Njihovo poimanje ljubavi bilo je ograničeno, usko, svjetovno, nisu podnosili druge. Međutim, Isus će na drugomu mjestu svojim učenicima navijestiti novost evanđelja, novu zapovijed i svima nama poručiti: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“. Tko ljubi kao što Isus ljubi taj mijenja svoj odnos prema drugomu i životu. Jer, Božja ljubav nije ograničena, nego sveopća. Zasigurno shvaćamo zašto je toliko zla i nasilja u svijetu, da, jer manjka ljubavi. Zar ne uočavamo koliko smo često nedosljedni, prkosni, nepopustljivi, svojeglavi, pristrani, koliko nam manjka ljubavi, jer često kažemo neka on/ona prvi oprosti, neka se on/ona prvi popravi, on/ona je kriv, on/ona ne vrši svoje dužnosti. A, ja? Da, sve to može biti, ali optužbama i prebacivanjem krivnje samo povećavamo nevolje. Zato je važno ljubiti bližnjega ne nekom svjetovnom ljubavlju kao npr. što vuk voli ovcu, nego radi Boga, Isusovim načinom. Novost koju Isus unosi ne temelji se samo na pukomu farizejskom održavanju zapovijedi, nego na prihvaćanju i istinskomu življenju ljubavi.

U prvomu čitanju iz Knjige Izlaska čuli smo da se Bog pred Izraelcima zauzeo za siromahe i potrebite. To je Božji oblik ljubavi, on je uvijek nježan prema nevoljnima. Svi smo pozvani u ime Boga zauzeti se za ugrožene. Tko je siromah, tko je ugrožen? Prije svega, onaj tko nije voljen, komu manjka istinske ljubavi! Zaista, tko to nije potreban ljubavi Boga i čovjeka? Jer, svega nam pomalo treba, a najviše ljubavi. Nije siromah samo onaj tko kopa po kantama za smeće, nego i onaj tko je duševno pogođen, tko je umno tužan, čije srce krvari, onaj tko je osamljen i napušten, tko je ponižen, izigran – radnik, branitelj, domoljub… onaj tko je izrugan, osramoćen, ovisan. 

Apostol Pavao u poslanici Solunjanima reče: „Svi o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu“. Apostol se Pavao time ponosi, jer je uspio u svomu poslanju. A što će se pripovijedati o nama, o suvremenim naraštajima, društvu i kulturi? Komu mi kao vjernici, kao Crkva idemo, komu naviještamo i svjedočimo Isusovu ljubav? Jesu li naše župne zajednice, kao Pavlova zajednica u Solunu, spremne na apostolat? Apostol je Pavao pokazao ljubav Solunjanima dok su bili u nevolji. Zar danas mnogi oko nas nisu u nevolji? Mi često nasjedamo na društvene probisvijete, glumce i zamke suvremenoga doba, koji trajno, zbog duhovne praznine iskrivljuju smisao ljubavi, pa slavimo neke idole u sebi s kojima se poistovjetimo u glazbi, tv, športu, društvenim mrežama, ropski shvaćamo slobodu, zastupamo estradne stavove. Gdje je tu Božja ljubav? Istinska ljubav potiče na obraćenje i svjedočenje, najviše se očituje u suosjećanju s drugima u nevolji, boli i patnji, odnosno kada s dugima podijelimo 'žalost i radost, tjeskobu i nadu'! Čovjek se u patnji i boli pročišćuje i sazrijeva, božanski bistri i širi vidike, raste, prigrli križ živeći od Isusove ljubavi.

Apostol Pavao govori o radosti, jer je mnoge od tadašnjih 'idola' priveo Bogu. Je li mi prepoznajemo idole u sebi, oko sebe, u društvu, jesu li oni osvojili nas ili mi imamo snage njih obratiti Bogu, jer samo je u Bogu mir i sigurnost?! Možda nas neki od tih čekaju, možda i ne znaju da Bog upravo preko nas, bez mnogo riječi, ali s mnogo ljubavi možemo posvjedočiti vjernost Bogu i biti znak njegove ljubavi, blizine i njihove radosti. Ljubav nadilazi sve, a bez ljubavi ne može nitko. Stoga, s psalmistom recimo: „Ljubim te, Gospodine, kreposti moja! Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.“ Amen.