Dvadeset i osma kroz godinu - A

Svadba je, evo, pripravljena (Mt 22, 1-14)

Često čujemo kako mnogi pojedinci ili skupine govore ili se hvale da rade u uspješnim tvrtkama, klubovima, ustanovama. Plemenito je i pohvalno da se stvara radno ozračje i da društvo napreduje, međutim, postavlja se ključno pitanje: u konačnici, dok radimo, za čije interese radimo, za ljudske ili Božje? Zašto? Opasnost je da se čovjek zanese uspjehom, moću i slavom te da sebe stavi u središte zbivanja i svijeta, da potisne Boga i ogluši se na njegov poziv na svetost. Olako se može upasti u zamku srebroljubivosti i sebeljubivosti te zaboraviti na Božju poruku i tako se isključiti iz Božjega kraljevstva. Upravo na to upozorava Isus u evanđelju.

Već treću nedjelju za redom slušamo u evanđelju kako Isusu pomoću prispodobe svoju poruku upućuje svećeničkim glavarima i narodnim starješinama. Isus im sasvim ozbiljno i snažno ponavlja svoje upozorenje u nakani da im otvori oči srca i duše u odnosu prema Bogu. Ne bi se smjeli umišljati u svoju moć i slavu, nego bi trebali pomno čuti njegovu poruku da ne bi bilo kasno. Isusova poruka je temeljne naravi, tj. nije upućena samo njima, nego se tiče svih nas, svi smo pozvani preispitivati se kroz njegovu riječ i prosuđivati svoje stanje i ponašanje. Nitko nije izuzet. U prošle dvije prispodobe čuli smo kako Isus naviješta svećeničkim glavarima i narodnim starješinama da će im biti oduzeto kraljevstvo Božje, a danas tumači i zašto. Bog nikoga ni na što ne prisiljava te nam se obraća poštujući našu slobodu. O čemu se radi?

Isus ljepotu kraljevstva Božjega uspoređuje sa 'svadbom', koju je 'priredio neki kralj'. U prvomu  čitanju prorok Izaija, opisujući Božju velikodušnost, reče da će svima koji ga budu slijedili pripremiti svečanu gozbu od „izvrsna vina, od pretiline sočne“. To je bio znak poštovanja. Gospodin je vidio da je narod iskorištavan i potlačen, pa reče da će 'skinuti zastor što zastire sve narode i suzu će sa svakoga lica otrti'. Ispaćeni se narod veselio Božjim obećanjima, pa je i psalmist od sreće zapjevao: „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; on krijepi dušu moju“, on je moje ruho, zaista, kada sam na njegovoj gozbi ni u čemu ne oskudijevam!

Bog želi da svi ljudi budu radosni. Stoga Isus uzima sliku 'svadbe', jer središnja označnica njegova kraljevstva je radost i sreća. Radi se o svadbi koju ne pripremaju ljudi nego Bog, svadba je dar Boga čovjeku. 'Neki je kralj pripremio svadbu svoga sina', a poznato nam je kako kralj priprema gozbu, pa je „poslao sluge da pozovu uzvanike na svadbu“. 

Uočavamo da ih nije kralj izravno pozvao, nego ih poziva po svojim slugama, tj. Bog nas u svoje kraljevstvo poziva po drugima: po Ivanu Krstitelju, po apostolima, po mučenicima, po svojim odanim slugama, po Crkvi. Ne treba očekivati poseban poziv, nego samo treba prepoznati njegove sluge i poslušati ih. Jesmo li  spremni biti Božje sluge po kojima Isus druge poziva na svoju svadbu? U početku je dar, sve je spremno i potom slijedi poziv, koji nije zapovijed ni obveza, nego stvar slobodne odluke. Ovo je dramatično za ljude, a na neki način riskantno za Boga, zašto?, zato što „oni ne htjedoše doći“. Hm! Kakav li je to osjećaj kada sve spremite, a nitko ne dođe, štoviše, ne žele. Užas! Eto zašto se Isus okomio na religiozne i društvene vođe. Bahate vođe odbijaju proroke i poslanike, tj. odbacuju Isusovu Radosnu vijest, odbacuju njegovo kraljevstvo. Oni su radili samo za svoje interese, a ne za Božju svadbu. A kako se odaziva suvremeni čovjek i društvo?

Ipak, kralj se nije obeshrabrio, štoviše, strpljiv je, otvara nove putove, šalje druge sluge i govori što će biti na stolu: 'vino i junci tovljenici', ali opet nisu došli, zakopali su se u utvrde svoga sljepila. No, upornost poziva jest kraljeva velikodušnost. Bog želi zajedništvo s nama i zato neumorno šalje svoje službenike da pozivaju ljude na njegovu svadbu. 

Vidimo da poziv u kraljevstvo Božje nije samo rad u vinogradu, tj. teret i obveza, nego je i svadba, ponuda radosti te lijepoga i svetoga života, uživanje u životu. Kako su opravdali nedolazak? Bili su ravnodušni. Tražili su izliku, jedan tobože mora 'raditi u polju, drugi u trgovinu'. Je li to razlog? Zar ljudi često ne izmišljaju razloge? To su oni koji ne mare za Božji poziv. Oni imaju važnijega posla od Boga i duhovnosti. Zemaljski poslovi, zabave, gozbe po birtijama, šetnje po centrima, sapunice, surfanje po internetu, igrice i društvene mreže odvratili su im pozornost od Božjega poziva, oglušili su se pa su obukli svjetovno, raspadljivo odijelo misleći da su 'in', da su popularni. 

Jedini bog kojega slave jest bog interesa i koristi. Ne zanimaju ih patnje i bol drugih, ni dobro naroda, nego samo osobna dobit i promidžba. Oni ne shvaćaju bît, ljepotu i novost Božjega poziva, svečanost nedjelje i euharistijske gozbe, ne shvaćaju da se Boga osvaja zaogrćući se odijelom čista srca i empatije. Oni ne žele ni dijete odgojiti u vjeri, to im je dosadno i zaostalo, a znaju prozivati vjernike koji idu na Božju gozbu i ponižavati Crkvu. 

Isus opominje izraelske starješine, tako i suvremenoga čovjeka, da će ih odbijanje poziva i vlastiti interesi odvesti u propast. No, Božji poziv u njima izazva nasilje, pa na novost Isusova poziva reagiraju tako što „uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju.“ Zar nam nisu poznati takvi društveni sustavi, zar tako nije i danas, samo što to izvode suptilnije i prekriveno. Kada nekomu govorimo o Bogu i Crkvi odmah pljušte reakcije s prezirom, traže se čudna opravdanja, svi su krivi a samo oni pravedni. Od 'svadbe' prave lakrdiju, modnu reviju i bankarske sustave. Na to se „kralj razgnjevi, posla vojsku, pogubi ubojice a grad spali“. Evanđelist je mislio na Jeruzalem, koji je zbog manjka vjere bio razoren. Isus time upućuje na buduće posljedice ljudskoga djelovanja i želi da o tomu vodimo računa. Možemo reći „ne“ Božjemu pozivu na svadbu, ali ne možemo utjecati da naše odbijanje donose sreću i mir. Htjeli ili ne to naše odbijanje donosi veliku ruševinu.

Kada čovjek odbije Boga, tada ostaje prazan i podijeljen, srce mu je savitljivo, lomljivo i na njega se lijepi sva zloća, pa izmišlja razloge da se ne odazove na Božju svadbu te s Bogom trguje, u novcu vidi boga, oblači odijelo bezboštva, lijenosti, hedonizma, u kupovini odijela traži imidž, pa se ne odaziva jer obrađuje njivu materijalizma koja rađa svađom, podjelama, dvostrukim pravilima. Ali, snaga života je u odazivu i dolasku na Božju svadbu, jer Bog se ne da ograničiti sebičnim interesima te je opasnost da izazovemo Božji gnjev, da pošalje vojsku, spali grad i propadne sve što smo sagradili. 

Da se ne bi na nas razgnjevio mi bismo kršćani trebali zazivati Duha Svetoga da spali svu našu zloću i samodopadnost, da nam očisti nečisto ruho duše, pa da se odazovemo na svadbu. Zašto? Zato što se Bog ne odriče svoje svadbe, štoviše, sada je svadba otvorena za sve ljude, pa kaže slugama: „Svadba je pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!“ Poći na raskrižja znači poći na periferiju života i društva, jer svi su pozvani na svadbu, cijeli ljudski rod i zato je odlazak na „raskrižja“ temelj kršćanskoga poslanja svim nekrštenima i posustalima u vjeri. Pozvao je „zle i dobre“, jer svima, a posebno zalutalima i zlima, siromašnima i nemoćnima, treba Božja ljubav i poziv. Time potvrđuje svoju velikodušnost, a jesmo li dostojni? Sluge su pozvale sve: mlade i stare, bolesne i siromašne i dvorana se napunila gostima. I to nije kraj.

Kralj se prošetao dvoranom te „spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho.“ Simbolika svadbenoga ruha upućuje na cjelovito čovjekovo stanje. I u raznim društvenim prigodama treba obući svečano odijelo, tj. nije moguće u bilo kakvomu ruhu ući u vječno zajedništvo s Bogom. Taj je nesretni čovjek mislio da će mu proći dvostruka pravila, da će Boga prevariti, ali Bog se ne da izigravati, pa mu kralj reče: „Prijatelju, kako si ušao bez svadbenog ruha, i zapovijedi slugama da ga izbace!“ Reče mu: 'prijatelju', kao što je Isus rekao Judi pri izdaji, tj. poručuje mu da se još uvijek može obratiti ako hoće. Jer uvjet za sudjelovanje na Božjoj svadbi, u Božjoj dvorani je „svadbeno ruho“. Koje ruho?  

To je ono 'odijelo' koje smo obukli na krštenju, tj. kada svećenik veli: „U Krista si se krstio, u Krista si se obukao!“ Time nam Crkva poručuje: ostani zauvijek obučen u to odijelo, nikada ga ne skidaj. To je odijelo obraćenja, obratiti se znači odreći se sebičnosti i svojih interesa, tj. svjetovne vrjednote zamijeniti Isusovim. Potreban je duhovni zaokret, jer kraljevstvo Božje nije vladanje, nego služenje drugima, a to se vidi u stvarnim životnim činima. Svatko može griješiti u životu, ali se treba i pokajati, jer za ulazak u kraljevstvo Božje treba imati 'svadbeno odijelo'. Možda taj čovjek nije bio ništa lošiji od drugih, ali je problem u tomu što nije htio dijeliti zajedništvo s drugima, izolirao se od svih, on je sam sebe izbacio, jer je odbio obući odijelo Božje milosti. Nije vjerovao da kralj poziva nepravedne i dobre, imao je mentalitet sebičnjaka koji se nisu odazvali na poziv u svadbu, tj. odbio je obratiti se, pokajati se i slijediti Božji poziv. To je drama čovjeka koji se udaljio od Boga, jer Bog u svojoj ljubavi sve poziva i postavlja mjerila svoga kraljevstva, ali ne može prisiliti onoga tko uporno odbija njegovu milost. 

Postoji tjelesno ruho i duhovno ruho. Kakva li sve i tjelesna i duhovna odijela ljudi ne oblače da bi privukli pozornost? Ljudi često samo po odijelu promatraju druge i među njime traže prijatelje i sugovornike. No, koje se odijelo sviđa Bogu, a koje čovjeku? Mnogi samo maštaju o vanjskomu odijelu i nekada ne znaju što bi obukli od tolike odjeće u svomu ormaru. Je li to dovoljno za Božju svadbu? Mnogi pripremaju životne svadbe gledajući kako se tko nosi misleći da je to najvažnije, pa zaborave na dušu i pripremu na sakrament ženidbe. Da, može li se živjeti prema dvostrukim pravilima, tj. biti na gozbi, jesti i piti a vladati se bilo kako? Kako se oduprijeti podijeljenosti srca i dvostrukosti djelovanja? 

Pitamo se kako doći na Božju svadbu, kako ući u njegovu dvoranu? Mi smo na putu prema nebeskoj svadbi i na tomu hodu postoje mnogi izazovi: zlo i kušnje, grijesi i padovi, patnje i boli. No, bitno je odazvati se na poziv i čvrsto zadržati smjer prema Isusu, pa makar nevoljama izranjeni došli na Božju gozbu, jer on će nas zaogrnuti odijelom svoje ljubavi. Kako izdržati tolike nevolje? Nakon što je proživio mnoge nevolje sv. Pavao reče Filipljanima: „Sve mogu u onomu koji me jača!“ Sveti je Pavao izdržao sve nevolje jer je obukao Kristovo ruho. Krist daje snagu za život, on nas vodi ovom dolinom suza, a mi se trebamo odazvati na njegovu svadbu. U komu se ja kao vjernik jačam i s kim se uspoređujem? Na čiju se svadbu i pod kojim uvjetima odazivam, koje sam odijelo obukao: Božje ili svjetovno?

Gospodin nas poziva da se već za ovoga života odjenemo njegovim odijelom, štoviše da druge zaogrnemo odijelom njegova milosrdnoga srca. To odijelo u ovomu svijetu može biti neugledno, ispaćeno, siromašno, trnovito, natopljeno suzama i križevima, međutim ako u njemu prepoznajemo i odazivamo se na Isusov poziv, tada je to odijelo milosti i blagoslova, spasa, radosti i mira. 

Ovih je dana, svjedočim, Gospodin na svoju vječnu svadbu pozvao maloga Josipa. Imao je nepunih dvadeset godina, od rođenja nije ni govorio ni hodao, o drugima je zavisio. Svi njegovi bližnji, otac i brat te šira obitelj, poglavito njegova majka Veronika, koja mu je, kao Veronika s Isusova križnoga puta, svih dvadeset godina samoprijegorno i tiho danonoćno služila dajući mu rubac ljubavi, odijelo Božje milosti. Koliko li su proživjeli boli i patnje, blagoslova i radosti s tim plemenitim djetetom? Suosjećajući u Josipovoj boli njegova je majka s vjerom u duhu zahvalnosti uz njega svakodnevno bdjela i molila Gospinu krunicu, veličajući i blagoslivljajući Gospodina, koji ga je pozvao na svoju vječnu svadbu na blagdan Gospe od krunice. Zar to nije znak Božje svadbe? No, Josip nikomu nije dao znak da ga je Gospodin toga dana pozvao na svadbu, jer je među nama bio kao Božji znak dvadeset godina. Bio je prikovan uz krevet, ali je čudesno zračio i privlačio, osvajao i okupljao druge. I na sprovodu, tijekom molitve, mnogi svjedoče, visoko iznad groba, u punomu formatu četiri su goluba izvela ples u dvanaest krugova. Zar to nije Božji znak? Tijekom spuštanja njegova tijela u grob svećenici su zapjevali uskrsnu pjesmu „Kraljice neba raduj se“. Zaista, nebo se radovalo i otvorilo te je u tomu trenutku iz oblaka zasjala zraka sunca obasjavši njegovu obitelj i grob. To me je podsjetilo na onu zraku sunca koja je obasjala sliku kardinala Stepinca nakon što ga je sveti papa Ivana Pavao II. proglasio blaženim. Taj isti Papa je svojedobno na primanju u Rimu (2004. godine), mimo svih protokola, ugledavši toga Josipa i njegovu majku Veroniku, osobno pozvao te im je, nakon što su kleknuli pred njega, udijelio Božji blagoslov. Sve su to znakovi Božje svadbe. Josip je zauvijek odjenuo veličanstveno Kristovo odijelo i napokon, vjerujem, s anđelima i svima svetima, već 'zapjevao i zaplesao' na Božjoj svadbi. Kada bi nakon svega mogao progovoriti vjerujem da bi svojoj majci i ocu, bratu i bližnjima rekao isto što i sveti Pavao Filipljanima: „Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova. Amen!“

Bog želi prošetati dvoranom moga srca, želi ga ojačati i posvetiti, zaogrnuti odijelom mira i radosti, vjere i svetosti. Premda smo grješni, on nas velikodušno poziva na svadbu, u svoje zajedništvo. Zar ću odbiti njegov poziv, odbaciti njegovo odijelo milosti i zatvoriti vrata svoje dvorane? Neki pomisle da će nešto izgubiti ako se odazovu i slijede Božji poziv. Varaju se, jer s Bogom dobivamo sve, a bez Boga gubimo sve. Ako ne razmišljamo i ne živimo po Božju, onda smo bez odijela, izoliramo se i sami sebe isključujemo sa svadbe! Koliki su nemoćni, a koliki su bez odijela, bez Boga? Što činimo da ih odjenemo? Gdje tražimo odijelo? Kakvo je odijelo moga srca i duše, razuma i volje? Kojim ću odijelom zaogrnuti bližnje, u kojemu ću odjelu ući u Božju dvoranu? Dok je vremena osluhnimo Božji poziv i obucimo najsvečanije 'svadbeno ruho'!

Odazovimo se hrabro, jer nas Bog ljubavi poziva na svoju svadbu, on ima odijela za sve. Ako se odazovemo on će posvetiti naše odijelo, jer on je 'pastir moj', pa ga već sada zazovimo da nam pomogne obući 'svadbeno ruho' i ući u njegovu svadbenu dvoranu. Amen.