Dvadeset i sedma kroz godinu - A

Vinograd će iznajmiti drugim vinogradarima (Mt 21,33-43)

Označnica kršćanskoga poslanja je izgradnja, gostoljubivost i otvorenost prema drugima, jer nitko, pa ni kršćanin, ne može Boga prisvojiti za sebe. Kršćansku viziju otvorenosti izvrsno je posvjedočio veliki crkveni naučitelj sv. Jeronim čiju 1600. obljetnicu smrti Crkva slavi ovih dana. Jeronim, čovjek žestoke naravi, sveta života i žarke vjere, rodom iz Dalmacije, udarajući se kamenom u prsa, vapio je: „Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.“ Njegov je životni opus veoma širok i teško ga je ukratko sažeti, ali samo bih spomenuo jedno njegovo duhovno iskustvo ističući da je kao jedan od najučenijih ljudi svoga doba strastveno proučavao antičke filozofe, poglavito Cicerona i Platona. 

Teško obolivši od akutne vrućice njegovi su mu bližnji već pripremili sprovod. U svojoj bolesti Jeronim je sanjao da su ga dovukli pred suca u sudnicu. Nakon što mu je sudac rekao da se predstavi, on je odgovorio da je kršćanin. Sudac mu je rekao da laže, jer je ciceronijanac, a ne kršćanin. Jeronim je utihnuo i primao udarce šibom, a još više ga je grizla savjest. Molio je zazivajući oproštenje, a suci su omogućili da čini pokoru. Jeronim se u snu zakleo: „Gospodine, ako ikad više budem držao svjetovne knjige ili ih čitao, bit će kao da sam se tebe odrekao.“ 'Oslobođen', vraća se na zemlju, otvara oči, sav u suzama reče: „To zapravo nije bio san, niti one isprazne maštarije, koje nas često obmanjuju“, pa zaključuje: „Činjenica je da sam se od toga dana posvetio čitanju svetih tekstova takvom strašću kakvu nikad nisam imao pri čitanju svjetovnih tekstova.“ 

Sveti Jeronim poznat je po tomu što je tada poduzeo nevjerojatan pothvat prevevši Sveto pismo na latinski jezik i time je bitno pridonio evangelizaciji svijeta za sva vremena. Shvatio je važnost Božje riječi rekavši da je nepoznavanje Svetoga pisma nepoznavanja Isusa Krista. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko i što sve danas ljudi čitaju. No, koliko danas ljudi, štoviše, vjernici čitaju Sveto pismo i poznaju Isusa Krista? Prevladava li vjersko znanje ili neznanje kršćana? Što kaže evanđelje?

I u današnjemu evanđelju Isus se žestoko obrušio na „glavare svećeničke i starješine narodne“. Bez zadrške im reče, dakle, ne poziva ih, nego im gotovo naređuje: „Drugu prispodobu čujte!“, jer se do tada nisu dali poučiti. Isus im ponovo govori o Očevoj ljubavi prema vinogradu, tj. kraljevstvu Božjem. Ako smo pomno slušali prvo čitanje iz knjige proroka Izaije uočavamo da Isus u svojoj prispodobi spominje njegovu pjesmu ljubavi Božje o vinogradu, koju završava prijekorom prema vinogradarima. Zašto? Nadali su se da će vinograd uroditi sočnim grožđem, a ono izrodi divljaku, očekivali su pravdu, ali došlo je do nepravde zbog ubijanja. Prorok Izaija ističe da je Bog razočaran svojim narodom koji je poistovjećen s vinogradom. Je li Bog danas razočaran ljudima, svojim narodom? No, slušajući evanđelje o vinogradu mnogi zasigurno pomisle na svoje vinograde i maslinike. Nečiji su vinogradi zapušteni, a mnogi su uložili toliko truda, pa se ražaloste kada vide da nisu urodili plodom ili je mnogo toga propalo. 

U prispodobi Isus ističe vinogradare, kojima je domaćin iznajmio vinograd prije nego je otputovao. Kada se približilo vrijeme berbe domaćin im je poslao svoje sluge da uzmu njegov urod, a vinogradari su ih zlostavljali i ubili. Isus svoju poruku upućuje glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Zašto? Upravo zato što nisu podnosili proroke, koji su bili poslani u Božji vinograd naviještati riječ Božju te su im ometali poslanje, progonili su ih ili zvjerski ubijali. Domaćin vinograda ne odustaje i poduzima posljednji pokušaj te „posla k njima sina svoga misleći: 'Poštovat će mog sina'.“ Na žalost, oni poštuju samo sebe i nikoga više te su i njega ubili, jer je bio baštinik, misleći da će tako ugrabiti vinograd. Time su poruku razbojništva poslali domaćinu, da nema tu što raditi, jer oni se klanjanju samo novcu, interesu i koristi, prave se religiozni a iskrivljuju Božje lice.

Tko je domaćin? Otac nebeski je domaćin, a vinograd je svijet u koji šalje svoje sluge, proroke da ga obrađuju, da s njim uspostave savez i tako uspostave kraljevstvo Božje. I na kraju, Sin, što ga šalje domaćin, tj. Otac, jest Isus Krist. Starješine izraelske, pobojavši se da će im preuzeti vinograd, tj. vlast nad svijetom, nisu prihvatili Sina, Isusa Krista te su ga mučili i razapeli. Ova se prispodoba odnosi na sve narode koji su prihvatili evanđelje. Tijekom povijesti toliki su ubijeni jer su katolici, a to se događa i danas. Ipak, Bog se nije povukao, premda je, čuli smo u prvomu čitanju, pogođen i razočaran nevjerom i ljudskim činima.

Zar se slične stvari ne događaju u naše doba? Mnogi narodi, koji su nekoć bili vodeći u vjeri, pod utjecajem bezbožne kulture, odbacuju Božje poslanike, katoličku Crkvu i vjeru te gube kršćanski identitet. I naš narod pod utjecajem sekularizacije sve više posustaje rasti na kršćanskim korijenima. A, što poduzimaju vinogradari, vođe, mi? Kada je domaćin poslao svoga sina, što su rekli vinogradari? Rekli su: „Ubijmo ga i imat ćemo baštinu njegovu!“ Suvremeni vinogradari, svjetski moćnici, u ime različitih filozofija i ideologija, odlučili su ubiti Boga i rekoše: „Bog je mrtav“, nema ga, sada možemo raditi što nas je volja. Sebe su proglasili bogovima misleći da su apsolutni arhitekti i upravitelji svijeta. 

Zar mnogi i danas ne odbacuju Boga i vjeru da bi postali slavni i moćni, zar se neki ne rješavaju svojih roditelja, prijatelja i drugih samo da bi se domogli njihove baštine? Zar umišljeni suvremeni vinogradari radi svoje taštine ne ugnjetavaju cijele narode u želji da svijet pretvore u vinjagu? Hm, odakle koronavirus, zašto toliki ratovi, biološki i tehnološki? Odakle toliko siromaštvo i nepravda u svijetu? Kako to da u našoj maloj i lijepoj zemlji nema posla i ulaganja, pa mnogi iseljavaju, a mi uvozimo radnu snagu i hranu? Kako to da naše livade i polja nisu uzorani i zasijani, a vinogradi i maslinici su zapušteni? Kako to da nam se suše kršćanski korijeni te kulturni i vjerski vinograd donosi sve manje uroda, a dičimo se kršćanskom kulturom? Je li se naš narod postupno pretvara u vinjagu?

Čovjek proglasivši 'Boga mrtvim' ne očekuje od njega spasenje, pa misli da može raditi što hoće i sebe stavlja kao mjerilo svega. Kada eliminira Boga iz svoga obzorja, iz srca i odgoja, iz obitelji i posla, iz škole i fakulteta, iz kulture i društva, iz ponašanja i medija te zaključi da se može živjeti 'kao da Boga nema', je li tada zaista čovjek sretan? Je li slobodan? Kada se ljudi proglase samovladarima i jedinim gospodarima svijeta, mogu li stvoriti društvo u kojemu se poštuje ljudsko dostojanstvo i vjerske slobode, vlada li u njemu pravda i ljubav, radost i mir? Kada se odbaci istina, objektivne vrjednote i naravni zakoni tada prevlada samovolja i ugnjetavanje, širi se egoizam i nepravda, iskorištavanje i nasilje. Potom se čovjek zatvara u sebe i društvo postaje virozno i zaraženo, izolirano i podijeljeno, konfuzno i depresivno.

No, ohrabrujuće je pitanje što ga je Isus uputio svojim sugovornicima: „Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?“ Odgovorili su u svomu koristoljubivomu stilu da će opake pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima. Zaista, dat će ga drugim vinogrdarima, ali oni se brzinski i olako rješavaju ljudi: 'pogubiti ih', proliti krv, dovesti nove radnike, kao da se ništa nije dogodilo. Nisu bili oprezni, nisu mogli skriti svoju oholost, ostaju u prošlosti, djeluju u duhu vinjage te zbog svoga interesa ubijaju ljude, nerođene i nemoćne. Time su sami sebi izrekli presudu. Njima, koji bi trebali poznavati Pisma, Isus reče: „Zar nikada niste čitali u Pismima...“. Upućuje ih da samo čitajući Pisma mogu nadići logiku nasilja i postići obraćenje. 

Sjetimo se sv. Jeronima, koji reče da nepoznavati Sveto pismo znači ne poznavati Isusa. Jer, da su istinski poznavali Pisma, onda bi u Isusu prepoznali Sina Božjega. To je ključ rješenja. Potom im Isus citira 118. psalam i kaže: „Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.“ To je temeljni kamen na kojemu počiva cijela građevina. Isus time uvodi novost: Bog ne rasipa povijest ni vječnost na osvetu, jer Božje kraljevstvo je nova zgrada čiji je zaglavni kamen Krist, novi vinograd u kojemu je Krist živi trs.

Starješine izraelske nisu shvatile da je Isus živi trs i temeljni kamen na kojemu sve počiva, život i smrt, pa im otvoreno reče: „Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!“ Hm, što li su pomislile izbezumljene starješine nakon što ih je Isus božanski prodrmao? To će se očitovati na Kalvariji! No, kraljevstvo Božje bit će 'darovano' onima koji u ovomu svijetu donose plodove u skladu s Božjom voljom, tj. oni koji sve čine da Isus Krist, pravi trs, postane vinograd i vinogradar svijeta. Bog od domaćina postaje darivatelj. Taj novi narod je njegova Crkva. Kršćani su njegovi baštinici i on po njima živi u ovomu svijetu! Gdje sebe vidimo? Jesmo li odgovorni vinogradari u njegovu vinogradu ili zabušanti, širimo li nadu ili beznađe, radost ili depresiju, pandemiju sebeljubive opijenosti ili Božju riječ koja sve oplemenjuje, jesmo li spremni njega, svoga domaćina primiti u svoj vinograd ili? Je li Krist ubijen ili živi po meni? Pozvani smo posvijestiti da nam je Gospodin iznajmio vinograd-svijet, sve što jesmo i što posjedujemo. Kakvi smo najamnici? Hoće li nam zbog lijenosti i nemara oduzeti najam, tj. kraljevstvo Božje?

Nakon što je odbacio interesne tvrdnje izraelskih starješina, Isus se ne odriče svojih vjernih slugu. Želi da i mi budemo njegovi dobri i plemeniti najamnici, ne robovi ni roboti, nego radosni i marljivi vinogradari. Obećava da vinograd ne će biti uništen, svijet ne će propasti, ali koji njega proglašavaju mrtvim izgubit će kraljevstvo Božje i vinograd će se dati drugima, tj. vjera može nestati iz naroda koji je ne prima i poći onima koji je prihvate. Tu je naša kršćanska odgovornost. Hoćemo li novim naraštajima predati vinograd ili vinjagu kako reče prorok Izaija, hoćemo li slijediti opake vinogradare ili svjedoke vjere kao što su sv. Jeronim i kardinal Stepinac? Što će baštiniti naši nasljednici? Kršćanin se ne smije umoriti u navještaju i življenju vjere da se vinograd, tj. moj život, Crkva i ovaj svijet ne bi pretvorili u vinjagu, jer Crkva i župa nisu mauzolej ni muzej, nego živi Božji vinograd. 

Kada Bog govori on očekuje našu suradnju upravo zato da ne bi vinograd zarastao i grožđe sagnjilo, a vinogradari podivljali. Jer, čuli smo proroka Izaiju, Gospodin je obradio vinograd, ali su ga radnici zapustili, pa reče: „Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu.“ Čemu se nadamo ako ne obrađujemo Božji vinograd? Ne smijemo, unatoč svojim slabostima i grješnosti, posustati živjeti vjeru, jer smo pozvani Crkvu, društvo i obitelj izgrađivati u Božjemu Duhu. Nije uvijek lako premostiti prepreke, ali to je jedini ispravni put, u suprotnomu naš će vinograd, život i vjera, prerasti u vinjagu, a što onda? 

Neki ne žele raditi u Božjemu vinogradu i opasnost je da naš život postane duhovno i društveno sterilan. Da se ne bi dogodilo, da naš vinograd, tj. život postane neplodan, Gospodin nas poziva da budemo plemeniti i savjesni vinogradari u njegovu vinogradu. Možda uočavamo da smo loši i neiskreni radnici, da nam se srce, kao i vinogradarima zalijepilo samo za plod, samo za baštinu, pa se odričemo kršćanskih vrjednota. No, Gospodin ne posustaje, i danas traži i šalje vinogradare, a što će naći u momu srcu: grožđe ili vinjagu, vino ili ocat, ljubav ili sebičnost? Možda smo potreseni, ali sv. Pavao nam poručuje u poslanici Filipljanima: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji čuvat će srca vaša i Bog mira bit će s vama.“

Da ne bismo upali u zamku zlih vinogradara, vjernik, kao i sv. Jeronim, treba znati i vjerovati da samo riječ Božja može promijeniti ljudski vinograd, njegovo srce. Našemu društvu, Crkvi i svima nama trebaju vinogradari poput sv. Jeronima, treba nova evangelizacija, zato da ne bi naše duše i svijet u kojemu živimo prerasli u vinjagu odvažno se prepustimo Kristu i recimo: Gospodine, želim biti tvoj vinogradar u svojoj obitelj i školi, domovini i Crkvi, stoga 'obiđi ovaj vinograd' i pomozi mi! Amen.