Dvadeset i šesta kroz godinu - A

Čovjek neki imao dva sina (Mt 21, 28-32)

Premda je važno pratiti društvene informacije i zbivanja, međutim odsudna je cjelovita formacija, koja je moguća samo uranjajući u Božju riječ. Ako bi netko samo gledao vijesti, čitao dnevne novine i portale, pratio osobne i tuđe društvene mreže olako bi mogao ne samo otupiti, nego se duševno razboljeti zbog tolikoga opsega lažnih i loših vijesti. Dovoljno je samo vidjeti sumorno manipuliranje svjetskih moćnika nejasnom pojavom pandemije koronavirusa, što izokreće ljudsko ponašanje i navike te stvara novi mračni svjetski poredak. Ne znamo što se sve iza toga krije, ali vidimo da se stvaraju neki novi zakoni i donose nova pravila, društveni život i vjerske navike se mijenjaju, interesi vrve sa svih strana, a maske padaju. 

Društvo se još nije pročistilo od komunističkoga duha, a sve se više u njegovu ruhu pojavljuju modeli iz nekih čudnih klubova, uvlači se sorošizacija, nerazumno se izjednačuje agresora i žrtvu, ne posustaje opskurno razaranje narodnoga i duhovnoga identiteta, ideolozi svako malo uvježbavaju demokraciju obrušavajući se na školski vjeronauk, moćnici u svrhu nadzora zveckaju raznovrsnim oružjem i prijete ekonomskim kolapsom, dok se mediji zabavljaju mrvicama korupcije, narod grca u zabrinutosti. No, čime se zaista bave društvene i duhovne vođe? Je li im stalo do istine i pravde, do zajedničkoga dobra svih ljudi ili samo čuvaju svoje interese i vlast? Možda je misao pretjerana? A što kaže evanđelje?

Današnje evanđelje, koje se nadovezuje na prvo čitanje proroka Ezekiela, na jednostavan i dubinski način opisuje međuljudske odnose. Veoma osjećajno i duhovno prikazuje smisao života, poslanje vjernika, ali razotkriva suvremenu društvenu scenu i elite. S jedne strane Isus, a s druge strane „glavari svećenički i starješine narodne“. Osobe odgovorne za narod. Evanđelje prikazuje Isusa s društvenim i duhovnim vođama, oči u oči. U što li je njihov pogled uprt? A naš? Kako tadašnje vođe, tako i nas danas, Isus proniče u dubini duha i duše. Međutim, da bi im pročistio savjest i otvorio oči srca priča im prispodobu o obiteljskim odnosima: Otac i dva sina. Reče im Isus: „Čovjek neki imao dva sina.“ I?

Prvomu reče: „Idi u vinograd na posao“. Podsjetimo se da vinograd označuje kraljevstvo Božje, koje treba izgrađivati već u ovomu svijetu, sada i ovdje. On odgovori: „Ne ću! Poslije se predomisli i ode.“ Isto tako reče drugomu, a on odgovori: „Evo me gospodaru, i ne ode.“ Kakvi li su se osjećaji i spoznaje lomile u Očevu srcu. Jedno ih je poučavao, a oni posve drukčije žive. Možda se upitao: Gdje sam zakazao, kako sam ih odgajao? Ova je prispodoba prigoda da se preispitamo jesmo li spremni poći u Božji vinograd i raditi prema mjerilima evanđelja? Je li nas u tomu ometaju ili ohrabruju društveni događaji, a i crkveni? Što je bilo u duši tih mladića da su tako odgovorili i kakvu poruku šalju suvremenoj mladeži? A što je u nama?

Onaj što je rekao: 'hoću', kada se povukao u sobu, odmahnuo je rukom, stavio slušalice na uši, surfao po internetu, razmjenjivao poruke po društvenim mrežama, rekavši: stari samo ti govori. U njemu bruje samo informacije, a formacija se raspršila. Nije se sjetio riječi svetoga Pavla Filipljanima: „nikakvo suparništvo, ni umišljenost … ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!“ Naime, on je veoma umišljen i želi ostaviti na izvana dojam poslušna i fina mladića, želi se svima dopasti, privući na sebe pozornost, želi da ga hvale, ali iznutra je površan, neupotrebljiv, misli samo na sebe, obećava a ne ispunja, on će ujutro ustati ali u školu ne će doći, možda će nešto raditi i sve potrošiti, on će obećati da će se popraviti i sve ostaje na lijepim riječima. Zapravo, radi svoje taštine i egoizma potrebe drugih ga ne zanimaju, spreman je lagati, muljati, iskorištavati, pred drugima glumiti sposobna i šarmantna gospodina, a u duši je neodlučan, nema povjerenja, neradnik je a želi imati, provoditi se i bez rada lijepo živjeti.

Onaj što je rekao: 'ne ću', možda nije shvatio važnost posla ili je bio neraspoložen i ljut što mora raditi, jer je bio lijen, pa je pomislio: zašto opet u vinograd, bio sam jučer, ne da mi se, vruće je, ti ugrožavaš moju slobodu, nemam vremena ni za izlaske ni za društvo, za igru, igrice ni društvene mreže, drugi imaju sve, provode se, guštaju a ja moram raditi. No, kada se smirio, sabrao i dublje razmislio promijenio je stav, „predomislio se“, tj. obratio se i pošao u vinograd.

Zar se ovo ne događa u životu? Važno je odgajati sebe i druge. To Isus zna i zato je ispričao prispodobu. Komu? „Glavarima svećeničkim i starješinama narodnim.“ Zašto njima? Oni nose posebnu odgovornost u društvu, a bili su kao onaj sin koji reče: 'hoću i ne učini'. Tako i oni, na izvana su bili uglađena gospoda, sveti, lijepo su govorili a nisu vršili Božje naredbe, a osim njih samih nitko im drugi nije bio bitan. Njihova su djela bila proračunata, pokvarena, dvolična i možemo zamisliti kako su odgajali narod i njime upravljali. Njihovu zloću doživio je Isus.

U prispodobi se radi o Bogu i dvije skupine ljudi: oni koji vrše svoje dužnosti samo da ih drugi vide i pohvale, da ih mediji poprate te oni koji su nedosljedni, ali se poprave. Razlika je između onih koji žive život u prošlosti ili sanjareći, što ne služi ničemu i onih koji preoblikuju svoj život u odgovorne radnike Božjega vinograda, koji donose plodove, tj. oni koji žive i rade sada i ovdje, stvaraju prostor za zdravu budućnost. Otac je pozvao sinove da odmah idu u vinograd, dakle, ne jučer ni sutra, ne kada budu imali vremena ili kada se odmore i dovrše svoj posao, već odmah i sada. Bog nas poziva na izgradnju svoga kraljevstva odmah, tamo gdje živimo i to je najvažnije naše poslanje. Jer lijenost je izvor i podloga svih daljnjih zala.

Nakon što je Isus upitao glavare svećeničke i starješine narodne tko je od njih dvojice izvršio 'volju očevu', oni rekoše: „Onaj prvi!“ Možda bi bilo bolje da su šutjeli. Jer, Isus, ne libeći se izreče im oštru poruku: „Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje.“ Ovo je velika poruka njima i svima nama. Koja? Isus društvenoj eliti suprotstavlja carinike i prostitutke, posljednje i odbojne u društvu. Štoviše, glavari svećenički i starješine narodne u njima vide grješnike koji su isključeni iz kraljevstva Božjega, ali Isus u njima vidi onoga sina, koji najprije kaže 'ne ću', a zatim se pokaje i vrši 'volju očevu'. Isus ne prihvaća njihov način života, ali prepoznaje njihovo prihvaćanje poruke Ivana Krstitelja da se obrate. 

Pozvani smo biti pozorni prema svima i veoma oprezni u prosudbi, ne osuđivati ni ogovarati, jer nitko, tko najprije reče „ne ću“, ne smije se razočarati ako je živio nevaljalo. Zašto? Nije odsudan prvi odgovor ako ga se ispravi čineći dobro. Život nije kao rijeka koja prolazi, pa se više ne može vratiti. Čovjek posjeduje vrjednote i ima vlast nad prošlošću. Kako? Ne može je promijeniti, ali može, snagom Duha, izmijeniti njezin unutarnji smisao i vrijednost. Svi su događaji iz prošlosti otkupljivi. U činu kajanja i obraćenja može se obezvrijediti označnicu zlih djela i dati im novi smisao. Kajanjem se revalorizira prošli život. Kajanje je upad i zahvat u prošlost, duhovna snaga samoobnove, može odagnati krivnju iz vitalne jezgre svoje osobnosti i učiniti moralni i duhovni preporod. Dakle, bitna je spoznaja i kajanje, odluka i obraćenje. Ispravno djelovanje, onih koji su se loše ponašali, moglo bi potaknuti na obraćenje one koji se smatraju dobrima, a čije riječi ne slijede djela. Često samo koristimo Isusove riječi, ali odvažimo se slijediti njegova djela. Bog gleda u čovjekovo srce i vidi ono što drugi ne vide, a što ponekada svima nama promakne. Time nas ne potiče da griješimo nego, svima daje šansu „predomisliti se“. To je Isus! Hoću li je prokockati?

Da bi se ušlo u kraljevstvo Božje nužno je upoznati volju Božju i slijediti je. To nije samo neka informacija, nego temeljna Božja formacija, odgoj. Odazivanjem u vinograd i savjesnim vršenjem svojih dnevnih obveza vjernik izgrađuje kraljevstvo Božje. Vjernik se ne razlikuje od drugih toliko po svojim aktivnostima, nego po uvjerenju, koje nadahnjuje njegova vjera, tj. uvjerenjem da skrovitim i poniznim obnašanjem svojih dužnosti i poslova vršimo volju Božju, izgrađujemo Božji vinograd. Glavari svećenički i starješine narodne bili su umišljeni i sigurni u sebe te su iz svojih klubova prezirali druge gledajući ih s visoka, a to nije Bogu drago. Sveti Pavao reče: „u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.“ Hm! Uzor poniznosti je Isus Krist, reče sveti Pavao, koji kao „trajni lik Božji sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge poslušan do smrti. Zato Bog njega preuzvisi da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.“

Bog je sloboda i ljubav te u svačijemu srcu želi naći zrnce dobrote. Carinici i bludnici su shvatili istinu te su se pokajali i povjerovali Ivanu Krstitelju i zato su im uzeli mjesto u kraljevstvu Božjemu. Glavari svećenički i starješine narodne sve su to vidjeli i nisu povjerovali Ivanu, nisu se promijenili, ostali su oholi, samo su za javnost dodvoravajuće rekli: 'hoću'. Društvo i pastoral su vinograd u koji smo danas pozvani raditi. Pitanje je da li suvremene vlasti vjeruju evanđelju i Božjim poslanicima ili se oglušuju na Božji poziv i navještaj te samo ceremonijalno izgovaraju: hoću? Međutim, nije dovoljno površno reći 'hoću', nego treba istinski najprije tražiti kraljevstvo Božje, u tišini srca osluškivati i vršiti Božju volju. 

Svima nam se nameće pitanje: u komu se prepoznajem, u prvomu ili drugomu sinu? Kuda ide naše društvo i pastoralni rad? Možda lutamo u ponudi i potražnji, pa zaboravljamo 'poći u vinograd'? Možda smo pod utjecajem ambijenta te nam se čini ako se „predomislimo“ da će nas drugi ogovarati i osuditi? Tko? Glavari svećenički i starješine narodne? U evanđelju „predomisliti se“ znači pokajati se, obratiti se i slijediti Isusa. Glavari svećenički i starješine narodne nisu se ni kasnije predomislili, ustrajali su u zlu. Njihov bog je bog interesa i koristi. Je li danas išta bolje? Zar im je srce toliko okorjelo u sebičnosti da nisu spremni odazvati se i obrađivati Božji vinograd te samo traže svoju dobit i promiču demo(n)kraciju? Time priječe rad u Božjemu vinogradu i navještaj Isusove Radosne vijesti. Kršćani u tomu trebaju vidjeti prigodu i prostor za evangelizaciju, jer bît kajanja, promjene i odlaska na 'posao u vinograd' može se shvatiti samo u susretu s Isusom, u molitvi, u srcu. 

Stoga, mogli bismo reći umjesto: „Čovjek neki imao dva sina“, čovjek neki imao dva srca. Kakvo je moje srce? Zar neki nemaju srce za javnost i za privatnost? To je nemirno srce, krvari. Gospodin me zove u srce svoga vinograda, a što ću mu odgovoriti? Vrijeme je da progledamo, da usvojimo Božju formaciju i da se evanđeoski predomislimo!

Gospodin ne želi da svoj život i vjeru odradimo iz običaja, radi prestiža, samo obredno, nego iz ljubavi, iz uvjerenja i vjere, ne samo usnama, nego djelima. Zato i nama veli nježno ali odlučno: Sinko, dijete moje, ne gubi se u lutanjima ovoga svijeta, ne zanosi se njihovim klubovima i moćima, lažima i manipulacijama, već dođi u moj smiraj, u oazu moga vinograda, tu ima posla, dođi i radi po mojim pravilima i dat ću ti novo i radosno, odvažno i plodno srce. Gospodin čeka moju odluku! Za kršćanina je najveća radost doživjeti strpljenje i ljubav Isusa Krista te se svakodnevno odazivati na 'posao u njegov vinograd'. Amen.