Dvadeset i peta kroz godinu - A

Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar? (Mt 20, 1-16a)

Razna zbivanja muče ljude, a svakako je zaposlenost i nezaposlenost, rad, zarada i plaća jedna od gorućih i odsudnih tema za vrsnoću života, a često izaziva osjećaj nepravde. Mnogi su bez posla i mnogi ga traže jer moraju i žele raditi, neki ne rade jer im se tobože ne ispaliti, neki traže posao a 'mole Boga da ga ne nađu', neki radije dokoličare i ljenčare. No, bez rada se ne može živjeti, a onaj tko savjesno radi taj očekuje pravednu plaću. Treba odgovorno raditi te za svoj rad biti pošteno i na vrijeme plaćen, jer 'radnik je vrijedan svoje plaće'. Biti pravedno plaćen znači da od te plaće mogu umjereno živjeti radnik i njegova obitelj. To je temeljna postavka crkvenoga društvenog nauka. Ali, ako samo malo zavirimo u našu svakodnevicu brzo zaključujemo da su ta pitanja u našemu društvu daleko od onoga što bi trebalo biti. 

O temi rada, radnika i plaće, na prvi pogled, na neobičan način govori i današnje evanđelje. Ako ga samo na brzinu i površno pročitamo u nama može izazvati zgražanje i neslaganje s Isusovom postavkom prema poslu i radnicima. Na neki način takvo tumačenje pokazuje naše unutarnje stanje. Opasnost je da u borbi za društvenu pravdu neispravno shvatimo Isusovu prispodobu o vinogradaru. O čemu se radi?

Današnje evanđelje možemo sažeti u misao koja poručuje da jednaku plaću prima onaj koji radi dvanaest sati i onaj koji radi jedan sat! Hm, vjerojatno bi ekonomisti i sindikati graknuli. Zaista, je li to pravedno? Kako se mogao dogoditi tako veliki propust u obračunu plaće? Kada se radi o tumačenju evanđelja valja se upitati kojom računicom i kojim očima gledamo na život: svjetskim ili nebeskim, svjetovnim ili duhovnim?

U središtu Isusova navještaja je kraljevstvo nebesko, u koje smo svi pozvani, a uspoređuje ga s domaćinom koji je rano ujutro najmio radnike u svoj vinograd te je s njima dogovorio plaću. Isus objašnjava da u stjecanju kraljevstva nebeskoga ne smijemo biti pasivni i ravnodušni, odnosno pripadnost kraljevstvu nebeskomu od nas traži suradnju i zauzetost. Domaćin tijekom cijeloga dana poziva radnike u svoj vinograd, štoviše, na kraju dana poziva besposličare koje „nitko ne najmi“. S prvima se pogodio po denar na dan, drugima je rekao dati „što bude pravo“, a s posljednjima nije izričito govorio o plaći. Prvi su radili dvanaest sati, neki sedam ili pet, a posljednji samo jednu uru. 

Prema nekoj računici oni posljednji bi trebali primiti samo dvanaesti dio od onoga što primaju prvi. Ako bi posljednji primili jedan denar, onda bi prvi trebali primiti dvanaest. Međutim, domaćin je svima dao istu plaću, po jedan denar. Kako nam to izgleda? Da, time je na sebe navukao prezir te su prvi radnici počeli „mrmljati“. Oni se drže načela da se plaća prema učinku. No, domaćin nadilazi njihovo usko tumačenje isplativši im ono za što su se pogodili. Onima posljednjim to nije plaća, nego dar. Zašto? Domaćin je jednostavno plemenit i darežljiv.

Da bismo shvatili čin domaćina trebamo imati na umu riječi iz prvoga čitanja koje je Gospodin uputio narodu po proroku Izaiji: „Moje misli nisu vaše misli.“ Isto tako, Isus na kraju prispodobe veli: „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“ Kako to? Kada govori o plaći, Isus gleda dalje, cjelinu, pa u obzir uzima i duhovnu plaću, tj. tko je zbog siromaštva u ljudskim očima posljednji u Božjim je prvi ako živi u duhu evanđelja. Možda će netko reći, pusti duhovnost, daj ti meni sada, koliko?, do krova! A bili nam bilo dosta, i bili to ispunilo naš život ili? Čovjek često na život gleda samo ekonomskom računicom i trenutnom osobnom dobiti, traži svoju plaću, zaradu, a Isus gleda na drugoga imajući pred sobom vječnost. Odnos radnika i plaće, odnosno dara, upućuje na dublju poruku, tj. onaj tko živi cijeloga života kao kršćanin treba se radovati ako se netko u zadnji trenutak obrati i spasi.

Domaćin je uranio, „rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd“, dakle, zorom izlazi iz kuće i već od ranoga jutra poziva i šalje radnike u svoj vinograd. Posla je mnogo i treba ga obaviti, pa izlazi više puta tijekom dana i svaki put uzima još radnika. Ali, kakvoga je smisla imalo zvati one u zadnju uru jer brzo će noć, kakve koristi od njih i kako će ih platiti? Kakva je tu računica? Mnoštvo pitanja. No, domaćin ne zove radnike iz koristoljublja, nego iz viših motiva. Svatko misli samo na sebe i svoju zaradu, odnosno nitko nije mislio na one posljednje nezaposlene. Ali on misli, ne za svoj interes, nego radi njih, zabrinut je ne za svoj posao, nego za njihove potrebe, jer biti bez posla znači nemati za hranu. Jesmo li se ikada osjetili posljednji, nezaštićeni, napušteni?

Zaokret se događa uvečer kada domaćin sve saziva da ih isplati: najprije plaća onima koje je zaposlio posljednje i primiše kao i oni koji su radili cijeli dan! To je šok za prve! Kada su prvi vidjeli koliko je dao posljednjima, mislili su da će oni primiti više, ali ne, i to je kod njih izazvalo gnjev. Prvi su ogorčeni što daje istu plaću svima. 

Ako promatramo samo ljudski, samo očima pravde, samo iz svoga kuta, lako se solidariziramo s radnicima koji su radili od ranoga jutra, cijeli dan podnoseći žegu dana. Možda nam način isplate izgleda nepošten. A je li pravedno i pošteno sve gledati samo kroz novac i svijet promatrati samo s financijskoga vida? Je li pošteno i pravedno da ljudi, poglavito kršćani, zanemare i zaborave promatrati život očima vjere i evanđelja?

Njihov je bijes veoma dobro skenirao domaćin, pa nekomu od njih reče: „Prijatelju, ne činim ti krivo!“ Dao sam ti koliko smo se dogovorili, pa doda: „A ja hoću i posljednjemu dati kao i tebi.“ Domaćin ima, recimo tako, svoj obrt i svoj novac te može s njim upraviti kako hoće. Prvi se drže pravednosti, a kada su primili prema pravdi, onda negoduju. Dakle, problem je u nečemu drugomu. Način isplate je čin velikodušnosti, njegov dar iz ljubavi. 

Možda ćemo ustrajati i reći da posljednji ipak nisu radili koliko prvi, međutim, domaćin zna da i posljednji trebaju živjeti, pa reče: „Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ Na neki način im je dao do znanja da ne smiju ugrožavati ničiju slobodu. Jer, on želi i besposličare motivirati za više ciljeve, za rad u vinogradu, on zna da mnogi žele raditi, a da nemaju gdje i da im je potreba, zna da nisu svi jednako okretni, sposobni i snalažljivi te ih želi naučiti i ohrabriti, zna njihove ranjenosti i nevolje. Osim toga, nisu krivi što je kriza, što je pandemija, što je sve zatvoreno, a usprkos svemu i njihova djeca trebaju jesti, obući se, školovati se. Djeca ne znaju da je koronavirusa, ili nečija ludost, izazvala „lockdown“, ne misle o tomu je li tvrtka propala zbog grabežljivih kriminalaca ili zbog nestručne uprave, nego pitaju jesti. 

Sućutni domaćin u središte stavlja, ne novac, nego osobu, čovjeka koji nema posla i ne prima plaću, koji ima obitelj i želi se ostvariti. Što ako sam upravo ja jedan od onih koji nema posla, a ima sreću raditi samo posljednju uru? U tomu uočavamo i teološku misao, tj. možda netko nije uspio ranije, nego istom u zadnji trenutak spoznati Isusa. No, zar moram uvijek biti jedan od onih koji su u prvoj skupini, zar moram u svemu uvijek biti prvi i nadmoćan nad drugima, možda pomalo narcisoidan? Što ako se tržište, odnosno život okrene? Očito nam trebaju širi vidici, razboritost i ponizno srce, koje vidi i one slabe, jer kada se pomogne patniku i nevoljniku srce je ispunjeno radošću. Da, gdje vidim sebe, u kojoj skupini radnika? A, mogu li se vidjeti na mjestu domaćina? Znamo li u tišini srca i u ljepoti Božjega vinograda reći: „sluge smo beskorisne“? Da bismo, dakle, nadišli poistovjećivanje s radnicima od prve ure treba usvojiti Božji pogled. Jer, prvi i posljednji nisu suparnici, nego prijatelji i braća i zato treba odbaciti samouputnost i radovati se jedni s drugima. To je dobrota. Isus time potiče društvo da bude osjetljivo na posljednje: nemoćne i bolesne, nezaposlene i one koji rade a ne primaju plaću. 

Domaćin se usmjerio na jednoga od njih, koji se od srdžbe zapjenio i kipti, pa mu reče: „Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar.“ Da, domaćin ne pristaje na ucjene i podvale, pa otkriva vreću iz koje suklja otrov. E tu je nevolja, izjedalo ih je 'zlo oko', oko čiji pogled ubija, pun je mržnje i zavisti. Zavist je bolest duha, koja razara međuljudske odnose, ne veseli se tuđemu dobru, ne podnosi sreću i pošteni uspjeh drugoga. Ali, iz spomenute misli proizlazi zraka sunca, sja nada, jer Bog je dobar i nikoga ne uvodi u zlo. Čovjeku i društvu treba duh samilosti i empatije. 

Prvi se zbog zavisti izjedaju, glođu, ne žele znati kako drugi žive, gledaju samo svoje pravo i zasluge, nisu socijalno osjetljivi, nemaju ljubavi ni sućuti za nezaposlene koji su dobili prigodu raditi makar jednu uru. No, već je pala večer, treba se vratiti kući i obitelji, a oni bez posla su praznih ruku. Kakve li radosti kada su dobili prigodu nešto zaraditi! A prvi se nisu znali radovati, pa su „mrmljali“, ne jer su primili malu plaću, nego što ih je izjednačio s posljednjima. Uh, oholosti i zavisti! Jer kako će zajedno biti moćnik i prosjak, bogataš i siromah. U Svetomu pismu „mrmljanje“ je znak manjka vjere i osjećaja za druge. Isusova poruka pogađa one koji mrmljaju protiv otvorenosti evanđelja za posljednje. Zaista, bilo bi opasno mrmljati ako Bog dâ milost i okorjelomu grješniku te spasi onoga tko se obrati pred kraj života, ako ga pozove u posljednju, jedanaestu uru. Treba biti radostan radi toga i odvažno reći: Gospodine, hvala ti, daj mi čisto i sveto oko, radostan sam jer si dobar! 

Optužba mrmljavaca dolazi od 'zla oka', nesposobni su prepoznati veličinu domaćina, koji se ne ograničuje na pravdu, nego je nadilazi dobrotom. Pravda, na koju se radnici prvoga sata pozivaju, temelji se na materijalnoj postavci: „dam da daš“, tj. koliko si odradio toliko ćeš dobiti. Ako bismo tu postavku primijenili na naš odnos s Bogom, zar ga ne bismo sveli na trgovca i menadžera? Ako bi takva logika vladala u obitelji i Crkvi, na što bi to sličilo? Ako bi Bog tako postupao, tko bi se spasio? Bog nije trgovac, on je Otac, a mi nismo najamnici, nego njegova djeca. Srećom domaćin očituje širu logiku, unosi dobrotu i prihvaća druge.

Gledajući ljudskim očima, počevši od domaćina, možemo zaključiti da on nema dobiti. Koji bi poslodavac dao radniku više nego je zaradio? Domaćin na prigovore jednoga od njih reče: „Uzmi svoje pa idi. Ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi.“ On od svoga čini što hoće, ali ne jer bi se razbacivao i radio prema nepravednim mjerilima, nego jer se vodi ispravnom slobodom, koja se ne oslanja na trgovinsku logiku, nego otvara područje darivanja. Je li danas prevladava dobrota ili nadimanje? Postupanje u dobroti i slobodi vidi se u činjenici da se domaćin ne umara čineći dobro, jer cijeli dan poziva radnike u vinograd. U tomu vidimo mogućnost našega spasenja, jer Isus ne prestaje pozivati nas u svoj vinograd, u kraljevstvo nebesko, ne želi da itko ostane bez posla i dobrote. Ali, opasnost je biti zavidan i mrmljati, premda će netko imati sreću i biti pozvan u vinograd od prve ure, a netko samo od posljednje. Nije moguće sve platiti ni zaraditi, nije sve u novcu, a koliko li propadne dobrih djela kada se povlačimo da u drugomu ne bismo izazvali zavist čineći dobro.

Na kraju, pitanje je tko je domaćin? U ponašanju domaćina Isus prikazuje dobrotu i ljubav nebeskoga Oca, koji izlazi iz sebe i traži čovjeka. Evanđelje govori o Bogu koji se ne ponaša kao gospodar, nego kao onaj koji radi neobične i besplatne, gotovo besmislene i utopijske stvari, izaziva vrtoglavicu u normalnim mislima, nadilazi uhodana pravila razmjene ljudskih dobara. Otac nebeski nije vlastodržac, nego darežljivi i velikodušni Gospodin, koji ne postupa prema ljudima samo po pravu i zaslugama, nego prema njihovim potrebama. On djeluje iz ljubavi, ali je ne daje kao nagradu nego kao milosrdni dar. No, ako bi se spominjao samo grijeha i slabosti i djelovao po pravdi, tko bi se spasio, tko bi preživio?! 

Svi su se radnici našli pred domaćinom, odnosno svi se nalazimo pred Bogom koji za sebe kaže: „Ja sam dobar.“ To je naša sreća! On u svojoj dobroti trajno izlazi iz sebe i traži svakoga od nas, ne želi da besposličarimo, nego nas trajno poziva u svoj vinograd. Onaj tko odbacuje takvo njegovo djelovanje, taj pokazuje 'zlo oko', a to je oko zavidnika i škrtca, nesretna čovjeka koji se guši i druge razara. 'Zlo oko' gleda i čini samo radi svojih interesa. Pravednost nije dovoljna da bismo bili ljudi, treba i ljubav. Jer, Bog nadilazi interese, kalkulacije i pravdu, On je samo milosrđe i dobrota. Tko nije iskusio Božju ljubav teško može razumjeti njegovu darežljivost. Nekada smo u zanosu da ćemo biti ostvareni ako smo svjetovni, a sveti Pavao veli: „želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje“. Treba izići iz osobnih interesa, individualnih krugova jer Isus čovjeka uvodi u vinograd svoje ljubavi, u orbitu nebeskoga kraljevstva.

U srži Isusove poruke je njegova otvorenost svim ljudima, slabima i grješnima, svim kulturama i narodima, jer želi doći do svih, sve ohrabriti i sebi privući. Želi doći do čovjekova srca i darovati mu 'posao' i 'plaću' za kraljevstvo nebesko, za koje mnogi u ovomu prolaznom svijetu trpe zbog ljudske nepravde. Boga i njegovu dobrotu se ne zaslužuje nego sa zahvalnošću prima. Jer kako sam reče: „puti moji nisu vaši puti“, moj način djelovanja nije vaš, a mi smo pozvani slijediti njegove putove. Na svoju gozbu, u svoj vinograd, poziva bogate i siromašne, skitnice i hodočasnike, radnike i besposličare, sve nas poziva da budemo darežljivi i prema onim koji nam ne mogu uzvratiti.

Isus nije računovođa, njegovo se bogatstvo vidi u potrazi za našim siromaštvom, potiče svijet da bude društveno osjetljiv za posljednje, jer to je put do kraljevstva nebeskoga. Po logici prvih bolesni i nemoćni ne bi trebali živjeti. Po kojoj logici djeluje suvremeni svijet? No, Bog nas iznenađuje, jer je velikodušan i nadilazi interesne računice. Nadilazi ljudske misli i zato nas opominje da se ne zapletemo u ljudsku filozofiju i ekonomiju. Tako ćemo samo izazvati virus zavisti i nepravde, zakotrljati pandemiju bijesa, duhovnu peronosporu koja može zatrovati Božji vinograd i pokrenuti želju da uvijek i u svemu moramo biti prvi, da je važno samo imati ne mareći što drugoga ponižavamo. Eto zašto Isus naučava da će prvi biti posljednji, a posljednji prvi. 

To znači da je nužno svijet promatrati Božjim očima i zahvaliti mu, tj. izići iz sebe, iz lažljivosti i dvoličnosti, da ne bismo izgubili Božju plaću u kraljevstvo nebesko zbog mrmljanja. Poziva nas da iziđemo iz svoje uhljebljenosti, iz ugodnih domova, društvenih, gospodarstvenih i stranačkih utvrda, iz romantike svojih zatvorenih župnih zajednica i da budemo hrabri poći na periferiju pastorala i društva, u arenu života gdje su nemoćni i zaboravljeni, odbačeni i poniženi. Jer samo tako možemo primiti 'plaću' za kraljevstvo nebesko, odnosno radeći u Božjemu vinogradu drugima ćemo donijeti svjetlo evanđelja, zraku sunca i snagu nade.

Pozvani smo prema bližnjima primijeniti velikodušnost, sličnu Kristovoj koji se daruje posljednjima. O tomu bi trebali voditi brigu i prednjačiti posebno vođe ovoga naroda, društvene i duhovne. To znači učiniti sve da radnik na vrijeme primi pravednu plaću kojom će uzdržavati obitelj i stvoriti uvjete za rad. No, rad nije samo gospodarstvene naravi, već smo pozvani u Božjemu vinogradu odvažno naviještati vjeru i evanđelje. Budući da je previše „prvih“ koji odbacuju Božje misli i misle samo na sebe i svoju korist, ne čudi što svijet grca u virusu nepravde i bezakonja, praznovjerja i nevjere. Ali, vrsnoća se društva ne bi smjela mjeriti po broju bogatih i moćnih, nego prema vrsnoći života potrebitih i vrsnoći vjere u 'vinogradu'.

Isus nas zove i šalje u svoj vinograd, odgovorni smo, ne samo za zaradu, nego vjeru i duhovnost, stoga se odazovimo, pa makar u predvečer, jer za sve ima posla u njegovu vinogradu. Domaćin – Otac nebeski vidi nepravdu i ljude bez posla, a mi, kako mi gledamo na ljude i posao, vjeru i vinograd, koga vidimo, koga i zašto tražimo? Da bismo riješili dvojbe dopustimo da u nama odzvanjaju riječi proroka Izaije: "Tražite Gospodina dok se može naći." Amen.