Dvadeset i četvrta kroz godinu - A

Opraštaj, sedamdeset puta sedam! (Mt 18,21-35)

Surovo je suvremeno doba, jer izokreće sustav vrijednosti, oholo je, jer priječi dubine Božje ljubavi. Pitanje je dokle će izdržati bezbožna kultura, koja odvraća pogled od evanđelja, a veliča svoju gnjilost i promiče neobuzdanu gnjavež. Zanemarujući širinu i dubinu duha, društvo, pojedinci i skupine, zagovaraju samo pravo, užitak i bogaćenje, a zaboravljaju krijepost pravednosti i dobrote. Umišljaju da su uvijek i samo oni u pravu, pa sve više izmišljaju neka neprirodna prava i zakone glede života, braka i obitelji. Usmjeruju se na interes, a ne spominju poštenje, obveze i odgovornost. Pravo i pravednost nisu istoznačni. Možemo zamisliti kako bi bilo kada bi roditelji prema djeci postupali izričito po pravu, a zanemarili pravednost i ljubav, na što bi to sličilo. Pogađa nas ako se prema nama nezahvalno i hladnokrvno primjeni slovo zakona, a zaboravi njegov duh. Zasigurno tada zavapimo: O, Bože, ima li pravednosti, ima li smilovanja i oprosta?

Pojedinci i skupine, tvrtke i društvo upadaju u gospodarstvene krize te se ne mogu sami iz njih izvući i tada im treba poticaj. No, je li društvo, sa svojim sustavima, kao što su zakonodavstvo, banke, financijski centri i dobrostojeće tvrtke itd., poznaje  smisao otpisa duga, može li župna zajednica prepoznati nevoljne ljude i naći način kako im u doba krize i pandemije pomoći? U srži pitanja je tema sućuti, smilovanja prema drugomu, odnosno oprosta. Je li materijalističko društvo uopće podnosi govor o duhovnosti, oprostu i kulturi milosrđa? Može li čovjek živjeti bez opraštanja? Koliko puta oprostiti? To je pitanje mučilo apostola Petra, a zasigurno i nas dovodi u dvojbe.

Prošle smo nedjelje čuli evanđelje koje govori o Isusu u susretu s bratom, koji je sagriješio te o potrebi ponovne uspostave mira u zajednici. Ako bližnji ne želi čuti opomenu, štoviše ako ni Crkvu ne posluša, prema njemu treba postupiti, reče Isus, kao s poganinom i carinikom. Kako? I njih treba ljubiti i uputiti na obraćenje. Apostola je Petra zagolicao Isusov stav, pa ga s čuđenjem upita: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene?“ Petar od Isusa traži da odredi mjeru oprosta. Traži ograničenje prema drugomu u smislu da ga ipak može osuditi, kao što su svi činili. Zašto Petar tako postupa? Bio je pod dojmom staroga zakona koji naučava da se oprosti najviše do tri puta, što je bio znak svetosti i ljubavi prema Bogu, odnosno pritišće ga tadašnje pravilo: 'zub za zub', jer smatra da ne može trajno opraštati dok ga drugi gazi. Petar je bio velikodušan, pa je udvostručio tadašnju mjeru opraštanja te pita Isusa treba li oprostiti do 'sedam puta', što je znak cjelovitosti i savršenosti. Isus mu odgovara da oprost nema granica i da se time ne smije trgovati, pa reče: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“, tj. Petre, uvijek treba praštati, bez ograničenja i bezuvjetno. To je bio nečuven govor i novost koju Isus Krist naviješta. Zašto Isus unosi radikalno pravilo?

Ako bismo postupali samo po ljudskomu pravu, bez Božjih zakona, kako bi izgledao život na ovomu svijetu? Da, nepravedno. Zar nismo svjedoci da zbog ravnodušnosti prema Božjim pravilima cvijeta korupcija? Budući da se sve više niječu Božji zakoni, a samovoljno nameću ljudski, nije ni čudno da je u društvu tolika zbrka, nered i nepravda. Prema Isusu istinska mjera opraštanja je oprost bez mjere. Živjeti evanđelje ne znači podignuti moralnu letvicu malo više, jer ono je Radosna vijest bez mjere. Zašto oprostiti? Zašto otpisati dug? Zašto izbrisati uvredu bližnjega? Odgovor je jednostavan: Jer tako čini Bog. Za vjernika izgraditi kraljevstvo Božje, tj. novu stvarnost, znači u sebi izgraditi Božje srce i staviti ga u svoje odnose s drugima. Društvo treba izgrađivati kroz poveznicu pravednosti i milosrđa. Samo tako društvo može isitnski napredovati. Možda smo i mi kao i Petar zbunjeni. Međutim, sve što je izvan toga značilo bi graditi izranjeno društvo i nepravdu. Kako?

Isus to objašnjava u prispodobi o dvojici dužnika. Naviješta da je kraljevstvo nebesko slično kralju koji uređuje račune sa slugama. Kralj, znajući da su mu sluge dužne i da ne mogu vratiti dug, sagledava stvarnost i namjerava oprostiti dug. Doveli su mu visokoga dužnosnika, koji je dugovao deset tisuća talenata, što bi danas iznosilo oko nekoliko milijardi eura. Nesaglediva svota, koju je teško vratiti. Na temelju tadašnjega prava gospodar je odredio da se proda podanik i njegova obitelj kako bi se podmirio dug. Dakle, kralj traži pravdu, a to znači da sluga ostaje bez svega, upada u potpunu bijedu, jer ostaje bez obitelji, slobode, baštine, visokoga položaja, moći i slave. Ako kralj primjeni pravdu sluga ostaje bez nade.

Međutim, sluga u panici pade ničice te ga preklinje govoreći: „Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.“ Hm. Sve će vratiti. Kako? Sluga zna da ne može vratiti, jer mu za to treba raditi više od sto godina, ali unatoč tomu moli gospodara za strpljenje. Nema što izgubiti. Evanđelje veli da se „Gospodar smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.“ Nečuveno! Dakle, izbrisao mu je cijeli dug. Bili danas neki pojedinac, tvrtka ili država učinili sličan pothvat nekomu običnom podaniku? Činom smilovanja sluga je slobodan, ne samo od duga, nego od nemilosti i siromaštva, koje mu je prijetilo i vraća se u život. Trebao bi biti posve zahvalan gospodaru za milosrđe, slijediti njegov primjer i imati milosrdno srce, kao i on. Međutim, tu nije kraj. Pohlepa, taj crvljivi korijen nebrojenih zala, ne da mu mira i što se događa? 

Potom Isus nastavi i reče: „A kada taj isti sluga izađe“, dakle, ne nakon tri dana, nego čim je izišao, nakon radosti oprosta, čim je postao slobodan i u život vratio sebe i svoju obitelj, naišao je na prijatelja, koji mu je dugovao nešto sitno u odnosu na njegov dug, pa ga poče daviti govoreći: „Vrati mi što si dužan“, uh!, tako veli on kojemu su milijarde oproštene. Imao je pravo na svoje, ali je nezahvalan, nema srca, jer nije sve u pravu, Bog mu je dao neizmjerno više, ljubav i milosrđe. On, kojemu je gospodar vratio život, sada drugomu oduzima život i traži da mu vrati dug. Tako postupaju nezahvalnici, koji se pozivaju na pravo bez milosrđa i osjećaja za ljubav, bez pravednosti, smilovanja i oprosta. 

Potreseni prijatelj obraća mu se istim riječima kojima se on obratio svomu kralju: „Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.“ A, prijatelj mu je dugovao 'sto denara', što vrijedi danas koju stotinu eura. Budući da je bilo moguće vratiti taj dug, moli ga da mu se smiluje, da bude strpljiv i da ga pričeka. Međutim, on, kojemu je kralj oprostio neizmjeran dug, pokazuje se nemilosrdan, zarobljen u svoje pravo bez ljubavi, pa „ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.“ 

Isus u prispodobi prikazuje odnos između duga, koji mi imamo prema Bogu i duga koji naš bližnji ima prema nama. Bog u svomu milosrđu oprašta ljudima cjeloviti dug, sve grijehe, užasnu nepravdu i strašne zločine, koje čine protiv njega i zato ima pravo od ljudi tražiti da oproste jedni drugima. Također je pitanje kako je grabežljivi sluga stekao toliko bogatstvo? Pošteno, hm, teško. U svojoj opijenosti bogatstvom, odnosno u svojoj sebičnosti i sebeljubivosti zaboravio je na oprost i milosrđe. Time stvara kulturu drskosti i nepravedna bogaćenja, koja nije posve tuđa suvremenomu čovjeku. 

Njegovo je ponašanje posve različito od njegova gospodara, koji oprašta. A, on pokazuje bahatost, želi naplatiti svoj dug, pa time produbljuje osvetu i mržnju. Svomu drugu nije dopustio niti izreći što mu je na srcu, nego ga je strpao u tamnicu pokazavši tamu svoga srca. Ne misli na čovjeka, nego na dug, na novac. Zar to nije oznaka našega doba? Koliko li je lihvara danas, koliko li kamatarenje uništava gospodarstvo i ljudske živote, koliko poteškoća društvu stvara rad i isplata na crno, neplaćanje poreza i potkradanje, koliko li je suvišnih i nepravednih nameta u državnim sustavima koji guše napredak društva, poduzetnika i gospodarstva? Samo zarada, često nepravedna. Zar mnogo togo ne vidimo u nevolji pandemije, mnogi koriste ljudski jad da bi se okoristili. Takvo društvo dovodi u pitanje svoj opstanak.

Poruka je jasna: Isus nam pomaže shvatiti što bi Bog učinio u takvoj situaciji, a to znači da nije dopušteno drugoga gnusno oplijeniti niti je dovoljno tražiti samo svoja prava da bi se živjelo evanđelje. Slovo zakona nije dostatno da bi netko postao novi čovjek, jer po pravu je bilo „oko za oko“. Dok čovjek sebično gleda samo sebe, Bog čini iz izobilja svoje ljubavi. Gospodar, nakon „što mu sve to dojaviše“, o zlosilju svoga podanika, a kojemu je i sam sve oprostio, reče: „Slugo opaki … nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?“ Nisi li i ti trebao biti kao i ja? A, kakvi smo mi? Isus ga je nazvao opakim. Opak je onaj tko ne zna oprostiti, a Bog želi da imamo sućuti prema drugomu, da znamo opraštati kao što on oprašta i oslobađati jedni druge od opakosti. Gospodar, rasrđen, predao je opakoga slugu mučiteljima dok mu sve ne vrati, a to znači zauvijek, jer mu nema odakle vratiti. Potom Isus završava prispodobu riječima: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“ Eto zašto Isus insistira na oprostu. U tomu vidimo dosege oprosta.

U Božjemu djelovanju baštinimo razlog opraštanja: činiti ono što Bog čini, jer 'Bog hoće da se svi ljudi spase'. Mnogo smo puta na razne načine povrijeđeni, a i sami drugima nanosimo muke, stoga, da bi čovjek i društvo živjeli mirno i radosno, treba imati Božje srce, djelovati iz Božje ljepote i bogatstva ljubavi. Jer oprostiti znači pomoći drugomu hodati, disati, gledati, živjeti, radovati se, osloboditi ga, riješiti ga dugova i pritisaka. Ljudska logika baca u tamnicu i okove, nabija dug i produbljuje rane, ograničava i udaljuje od Isusa. Stoga je nužan pothvat koji je ljudima nelogičan, a to je oprostiti drugomu, pomoći mu umiriti savjest, živjeti i umrijeti u miru, spasiti dušu. Koliko oprostiti? „Sedam puta“ ne, nego „sedamdeset puta sedam“, tj. do mjere koja nadilazi našu brojčanu logiku i ulazi u logiku Božje ljubavi. I mi smo u svijetu, i pred nama su izazovi kao pred opakim slugom, možemo upasti u zamku grabežljivosti, ali, kada bismo se držali Kristova duha, naši bi ljudski i društveni odnosi bili sretniji. I zato, dok društvo stvara novi neetični i nepravedni društveni poredak, Crkva i kršćani pozvani su uroniti u otajstvo Isusa Krista i evangelizirati Crkvu i društvo, stvarati čovjeka u Božjemu duhu i kulturu milosrđa i oprosta. Dakle, nova evangelizacija je neodgodiva!

Oprostiti ne znači dopustiti da me drugi iskorištava i tlači, ne znači zabraniti društvenim sustavima da djeluju pošteno po pravednim zakonima, ne znači spriječiti da netko odgovara za svoja nedjela, nego znači ući u obzorje Božjega milosrđa i Božjim sredstvima mijenjati opaki mentalitet, obnavljati sebe i svijet, jer inače i mi postajemo surovi i opasnost je završiti u vječnoj tamnici. Stoga, kako reče nadahnuti Sirah, „oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kada budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.“

Mi smo skloni sjećati se uvreda, svih muka koje smo pretrpjeli od drugoga te smo u opasnosti uzvratiti istom mjerom svima koje smo stavili u svoj registar čekajući priliku osvete ili u sebi nositi gorčinu zla koje nam guši vidike. Upravo taj registar, olako može zatrovati naše srce, učiniti ga tamnicom, nas i naše dužnike. No, teško je živjeti u tamnici, a samo Bog ima ključ od izlaznih vrata: oprostiti, a to znači osloboditi srce od osvete i mržnje. Na sprovodima često čujemo da je pokojnik zamolio svećenika da u njegovo ime zatraži oprost od zajednice ako je koga uvrijedio. To je pohvalno. Međutim, dok je vremena i zdrave pameti, i mi, kako reče evanđelje „dojavimo“ sve o sebi u sakramentu pokore Gospodaru života da nam oprosti i da živimo zauvijek. Tko ne oprašta duhovno je mrtav, a „Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima“, reče apostol Pavao.

Bog vidi našu ranjenost, ali traži ljubav, jer on je sama ljubav i milosrđe. Živjeti u gorčini i osvetoljubivosti nije život. Ponekad nije lako oprostiti, treba vremena, molitve i vjere, a osobito je teško kada nas uvrijedi onaj koga volimo. Unatoč svemu pozvani smo usavršavati se u Božjoj školi oprosta i milosrđa. Jer, oprostom se otključavaju nebeska vrata, a neopraštanjem zaključavaju, zato Isus oprašta i traži da oprostimo, makar nismo krivi. U životu s bližnjima nikada ne smijemo zaboraviti Božji odnos prema nama, i nama netko treba oprostiti, jer smo drugoga uvrijedili. Stoga, u dvojbi: oprostiti ili ne oprostiti sjetimo se i Krista na križu te molimo riječi iz Očenaša, u kojemu se pokazuje naše ponašanje: „oprosti nama duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim.“ Isus je na križu oprostio svojim razbojnicima. Stoga, danas nemojmo škrtariti, jer možda moj bližnji nestrpljivo očekuje moju gestu ljubavi da ga otpustim iz tamnice loših odnosa da bi doživio radost evanđelja i ljepotu života i to "sedamdeset puta sedam", tj. zauvijek. Amen.