Dvadeset i treća kroz godinu - A

Ako te posluša, stekao si brata (Mt 18,15-20)

Život je isprepleten lijepim i manje lijepim događajima, koji nas potiču da zauzmemo stav i donesemo odluku. Vjernik je pozvan svoje odrednice protkati i oplemeniti kršćanskim duhom.  Ako se samo malo okrenemo i sagledamo život oko sebe, možemo, gotovo rukom, dohvatiti sebičnost i vidjeti tolike ljudske ludosti i besmislice, pa bismo najradije sve ostavili i povukli se u neki zakutak živeći u proplancima. A je li to moguće? Nismo izdvojeni iz svijeta, čovjek nije otok, živimo u povezanosti i navezanosti s drugima, s obitelji i prijateljima, sa susjedima i na poslu, u društvu i župi. Ljudi brzo iživciraju jedni druge i ne podnose se, neizbježni su sukobi i svađe, međutim rješenje nije nasilje i bijeg, nego opraštanje i život po Božjim mjerilima. Život u svađi, je li život? Zato je oprost središnja kršćanska odrednica. 

Često dođe do nerazumijevanja i nepoštovanja te se, pod utjecajem sekularizma, razbija zajedništvo i razgovor, gubi se vjera u Boga i osjećaj za druge. Unatoč naprednoj tehnologiji i društvenim mrežama ljudi se međusobno udaljuju i postaju usamljeni. To je bolest samoizolacijske kulture. Suvremena civilizacija proživljuje svoju raslojenost, ljudi, osobito djeca i mladež, sve više postaju asocijalni i ne znaju se družiti ni radovati drugomu, gubi se svijest za zajedničko dobro, promiče se surovi individualizam, odbacuje se crkvenost i duhovnost, pa novi nametnuti oblik života, čemu pridonosi i koronavirus, koja sve više postaje predmet manipulacije moćnika, postaje „novo normalno“. Je li sve to 'novo' zaista „normalno“?

Zabrinjavaju nas i pritišću događaji oko nas, a poglavito neetični „novo normalni“ kriteriji i stavovi. Pitamo se čemu sebičnost i materijalizam, nepravda i laž, je li održiv virtualni život „on line“, zašto korupcija i nasilje, zašto su ljudi neodgovorni i čine zlo, zašto optužuju i ogovaraju jedni druge, zašto se ne podnose i svađaju, zašto se zanemaruju obveze, molitva i vrijednosni sustav, zašto se živi ravnodušno prema Bogu i napada Crkvu, zašto ljudi ne žele oprostiti jedni drugima i živjeti u miru? Je li to normalno ili je zastarjelo činiti dobro, živjeti sveto te slijediti Krista i Crkvu? Mnogo toga nas muči, pa se pitamo što činiti, što je ispravno, je li to kršćanski, po kojim pravilima prosuditi i djelovati kada netko ide krivim putom? Katkada nas sve to izbezumi. Savjest nas opominje, a nismo sigurni što poduzeti i kako postupiti. Znamo da bi trebalo drugoga opomenuti, a onda neki kažu: pusti – to se tebe ne tiče, ne miješaj se, samo ćeš se zamjeriti, nemoj mi prodikati, što ćeš ti govoriti kada si gori od njega. Povuci se, nikada ne znaš kada će ti trebati. Hm, a je li to normalno, odnosno je li takav stav evanđeoski?

Vjerniku se nameće pitanje ima li pravo radi interesa ili straha od osobne ugroze šutjeti ako vidi da se oko njega događa zlo, ako bližnji stvara nered? Tako npr. nije toliko gorući problem ako se netko zarazi koronavirusom, već ako se zarazi i ne prizna da je zaražen, pa druge zarazi. Smiju li kršćani šutjeti na nepravdu, korupciju i nasilje u svijetu? Je li dovoljno biti vjernik u svoja dva kvadrata i šutjeti ako se krše Božja pravila i drugima nanosi zlo? Smije li se šutjeti ako se ruši i potkrada državu, ako se degradira život i obitelj, radnika i ljudsko dostojanstvo, ako društvo manipulira i bezbožno odgaja djecu, ako neki neprestano gube vrijeme na internetu i igricama a zanemaruju dužnosti i ljenčare, ako se psuje i narušavaju odnosi, ako se ne oplemenjuje stručnost i kultura, ako se zapuste sakramenti? Mnogo je nereda i zato treba uspostaviti red najprije u srcu, pa oko sebe. Neki ni to ne žele, pa zbog njihova egoizma drugi trpe. Jesmo li svjesni kolike nevolje proizlaze iz činjenice ako društvo i Crkva šute o zlu ili ako osobe ne žele razgovarati o problemima i ako ne žele oprostiti jedni drugima? Što Bog kaže?

Današnja čitanja govore o zajedničkomu životu i uspostavi reda. Evanđeoski izvadak predočuje odnos s bratom koji je pogriješio i zatim o stavu prema molitvi, a što nas potiče na sjedinjenje s Bogom. To su neodgodiva životna pitanja, jer je zajednički život često označen uzajamnim napetostima. Spomenuta ili slična pitanja mučila su i prve kršćane, pa su za svoje zajednice donosili pravila na temelju Riječi Božje. Čuli smo u prvomu čitanju da Gospodin veli proroku Ezekielu: „Tebe sam postavio za stražara domu Izraelovu … opomeni ih u moje ime.“ Prorokova je uloga, ne da šuti, da se licemjerno i diplomatski povlači, nego da bude savjest svoga naroda, da potiče i bratski opominje. Ezekiel ni pod cijenu života ne šuti, jer Bog ga je postavio za stražara, za čuvara svojih pravila. A mi, je li pastirski stražarimo ili drijemamo? Ezekiel je, unatoč svojim slabostima, opravdao Božje povjerenje. Ako prorok od straha ili stida ne vrši svoje poslanje, griješi pred Bogom i za to je odgovoran. A, ako opomenuti ne posluša, sam je odgovoran za sebe pred Bogom. Ako s ljubavlju ne upozorimo na zlo, postajemo sudionici zla. Danas se radije prešućuje društveni nered i zlo oko nas, koje stvara neki „novi normalni“ pristup životu, kao što nas ponižavaju neke nove nenaravne reklamne poruke. Zlo i grijeh treba priznati, osuditi i okajati, a ne opravdavati. Dakle, kao Božji stražari, ne smijemo biti ravnodušni. Prije nego se uzbuni cijela zajednica i društvo, treba drugoga ispraviti s bratskom opomenom. Često dvojimo kako postupiti u konkretnoj situaciji.

Nakon Isusova govora o sablasnomu ili nadmoćnomu djelovanju zajednice prema najmanjima, tj. prema odbačenima, današnje evanđelje donosi Isusov stav o sukobima u zajednici: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.“ Nemoj ga najprije izrugati pred svima, nego ga ukori nasamo. Ne radi se o tomu da netko pokaže svoju nadmoć ili bezgrješnost nad manjim ili grješnim, nego se radi o bratskoj opomeni sa strane brata, koji nastoji nadići napetost i razriješiti razmiricu. Nastala nesloga i nered ne smiju se rješavati tako da se odmah drugoga pred svima stavi na stup srama i da ga se ozloglasi na sva zvona. Ne, to ne, nego drugoga treba najprije opomenuti nasamo, kaže Isus, te s ljubavlju i diskretno tražiti pomirenje. I sami griješimo i ne volimo zlonamjerni ukor.

Često treba nadići strah i emocije, brzopleta i površna rješenja te je nužno, radi dobra, mnoge nevolje pretrpjeti. Kako bi to bilo da roditelji puste dijete da srlja i luta, ali ga radi svojih emocija ili obzirnosti prema okolini ne upozore? Kako bi bilo da student neradom želi postići dobar uspjeh, zar to nije korupcija? Uočavamo da je bratska opomena nužna i to nije tehnička stvar, nego evanđeosko pitanje ljubavi i odgovornosti za drugoga. Treba imati unutarnje hrabrosti i poći drugomu, bližnjemu, bratu ili djetetu, prijatelju ili susjedu, približiti mu se i nasamo ga bratski opomenuti.

No, događa se kada netko pogriješi da drugi jedva čekaju svima javiti, neki se naslađuju, a neki druge opominju da im pokažu kako su pametni i čestiti, dok su neki duhovno bešćutni. Neki čeznu za prvim vijestima i nestrpljivi su dok ne izvijeste javnost pomoću društvenih mreža, pa se zakovitla grijeh ogovaranja. U čovjekovu srcu često se ugnijezdi želja za osvetom, što je posve suprotno evanđelju. Potom se upada u zamku mržnje i nastaje pakao života. To su opasne duhovne zamke, koje uništavaju osobu i društvo. Isus dobro poznaje čovjekovo srce i zato naviješta oprost i ljubav. Bližnjemu treba pomoći da uoči istinu o sebi, o drugomu i Bogu i da se vrati na ispravan put. Onomu koji hoda po rubu života treba biti blizak, pomoći mu da ne propadne, a ne ga gurnuti da se još više strovali u ponor zla.

Bitno je uočiti redoslijed opominjanja. Kada nas netko uvrijedi obično očekujemo da nam se dođe ispričati i neki često traže sugovornike da bi pred njima optužili drugoga. Neki ne žele ni oprostiti ni zaboraviti. No, evanđelje ističe nešto neobično. Što? Isus potiče uvrijeđenu osobu da pođe onomu tko ju je povrijedio, jer grješnik koji nanosi zlo drugomu često nema snage zatražiti oprost, ispričati se. Onaj koji je povrijeđen pozvan je prvi iskoračiti iz sebe, iz svoje zatvorenosti i šutnje i pokrenuti dijalog. Čini se nelogično, ali to je Božja pedagogija. Isus unatoč svemu ide na križ i prvi oprašta. Neki shvate svoju pogrješku i poprave se te su zahvalni na ljubaznoj opomeni, a neki ne shvate nikada, štoviše zajapureni naljute se i ustraju na zlu putu. 

Uočavamo da bi uvrijeđeni trebao poći uvreditelju i nastojati razriješiti svađu i napetost, razdor i neslogu, jer: „Ako te posluša stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu … Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako i Crkvu ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“ Uočavamo snagu u poslušnosti Božjim mjerilima i veličinu onoga tko zna, ne samo govoriti, nego prije svega drugoga aktivno saslušati, osluhnuti njegovu unutarnju izranjenost i oprostiti.

Mnogi su shrvani i ogorčeni, opterećeni i mrzovoljni, pa gube radost života. Saslušati, hm. Možda je sugovornik dosadan, od njega nemam koristi ili nemam vremena, hm. Danas su rijetki koji su voljni drugoga saslušati, a mnogi čeznu da ih se sasluša. 'Slušanje je prije svega sposobnost srca koja omogućuje blizinu bez koje nema pravoga duhovnog susreta. Pomaže naći prikladnu gestu i riječ koja pokazuje da nismo tek puki promatrači.' No, je li i kada je drugi voljan saslušati mene? Ne bismo smjeli samo napadati i docirati, nego drugoga čuti i staviti se na njegovo mjesto, jer dok ga opominjemo on zasigurno u sebi smišlja obranu da se opravda, način na koji će uspjeti, pa i ako zna da griješi, jer unutarnje rane su vruće. Nije lako ni saslušati ni poslušati, i često mnogi odbijaju savjete i ispravne poticaje, a to potvrđuje i evanđelje i zato nakon toga upućuje na drugi korak. Možda se žestim na drugoga, ali ako se ljutim ne stječem ništa, a kada poslušam onoga koji me opominje u njemu stječem brata, prijatelja. Eto zašto treba uroniti u dinamiku Božje otvorenosti i nadilaziti kršćansku pasivnost. Ako se ljudi ne podnose i ne opraštaju stvara se individualno i sebično društvo, a Bog ljude poziva na zajedništvo.

Ako netko zaista ne želi poslušati, istom nakon osobnoga pokušaja treba potražiti svjedoke, odnosno osobe koje stvaraju mir i mudro izgrađuju život u zajednici te pred njima iznijeti nastale nevolje, a tek onda, ako treba, sve iznijeti pred Crkvu. Što to znači? Je li to znači da nakon svih tih pokušaja treba osobu odbaciti, isključiti iz zajednice, iz svoje ljubavi? Ne! To je ljubav u jednomu pravcu, odnosno to je osoba koja ne zna uzvratiti ljubav. I one, koji stvaraju razdor, treba ljubiti i moliti za njih. Oni su u teškomu stanju, jer sami se isključuju iz zajednice, ali to ne znači da su prepušteni sami sebi i da su odijeljeni od Boga. Isus naučava da treba ljubiti neprijatelje i moliti za progonitelje, jer i on je išao među pogane i carinike. Dakle, ne smije ih se isključiti iz zajednice i ljubavi, nego za njih treba moliti, pa makar ih izgubili zbog neuzvraćene ljubavi. 

Isus Krist uvijek želi spasiti osobu i zato, kao kriterij bratske opomene, stavlja ljubav. Sveti Pavao kaže: „Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“ Dakle, pozvani smo biti dužnici ljubavi. Samo istinska ljubav može drugoga oplemeniti i obratiti. Ako moj bližnji pogriješi, bilo što, treba tražiti put do njegova srca, vratiti mu radost duše i mir savjesti, dati mu Isusa Krista. Na tomu putu često upadamo u zamke, pa se služimo nedopuštenim sredstvima u čemu se osjeti osobna duhovna nezrelost, umjesto toplina i zauzetost. Istina, nije se lako uvijek poniziti i naći ispravno rješenje, stoga, da bi to bilo plodonosno, Isus u evanđelju ističe drugi kriterij, a to je molitva: „Gdje su dvojica i trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“, odnosno „ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj“. Bitno je jednodušno moliti, tj. uspostaviti slogu i sklad u zajednici, djelovati kao orkestar, simfonijski. Jer zajednička molitva je jača, uspješnija, očituje Očevu volju uzajamne ljubavi u zajednici i to se očituje kada se osobe sabiru na molitvu. U suprotnomu stvara se društveni i pastoralni individualizam. Tu se ne radi o pukoj ljudskoj simpatiji, nego o stavu da Isus u našim srcima utemeljuje svoju ljubav. Da bi se izišlo iz nereda nužno je uspostavi red duha, a to ne ide bez molitve.

Molitva pokreće čovjekovo srce da se posluži temeljnim sredstvom uspostave mira, a to je oprost. Kako oprostiti? Zašto je teško oprostiti? Ogorčenost i napetosti, sukobi i različita mišljenja, uvrede i provokacije otežavaju opraštanje i pomirenje. Živimo u društvu koje ne poznaje oprost, jer ne poznaje dug ljubavi, kako reče sveti Pavao. Iz toga izviru društveni neredi i osobne nevolje. Bez oprosta nastaje pakao u nama i oko nas. Isus insistira na strpljenju i pomirbi, jer sve se to odražava i na život u nebu. Naši čini ne završavaju na zemlji, sve ima odjeka u nebu. U tomu je velika odgovornost. Što?

Bez oprosta sebe i druge zavezujemo i priječimo put u nebo, jer oprostiti znači imati čisto srce i jasan pogled, biti miran i slobodan. A Isus naučava i jamči: „Zaista, kažem vam, sve što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu“. U tomu je ključ oprosta, jer onaj koji ne oprašta poručuje Bogu: nemoj mi oprostiti, jer ni ja ne opraštam drugomu. Uh! Neopraštanjem priječimo Božji oprost, jer Isus nastavlja i veli: „i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“. Oprost se ne događa odjednom, to je proces i treba vremena, ali na tomu treba raditi i moliti. Odriješiti ovdje ne znači samo osloboditi neke krivnje ili kajanja, nego mnogo više, znači surađivati, stvarati zajedništvo, mir i slobodu. Jer Bog je snaga slobode i saveza. U trenutku opraštanja drugima, tj. kada drugima skinemo okove s ruku i sa srca, Božji oprost postaje učinkovit. Tko oprašta drugomu, taj razvezuje i odrješuje, a nakon smrti ide Bogu odriješen od zaveza, bez prepreka. U zajednici u kojoj je nadiđena nesloga i razdor prevladava ljubav i raste Božju duh. Crkva i društvo pozvani su stvarati evanđeosko ozračje.

Kada evanđeoski promatramo drugoga i svijet oko sebe u drugomu otkrivamo i stječemo brata. Ako zapustimo ljubav i molitvu, istinu i pravdu, tada u drugomu vidimo konkurenta i prijetnju, pa nastaje nered i rat. Bez oprosta pomirba je puki interes i zato društvo, obitelji, politika, ekonomija, zdravstvo itd., doživljuju krah. No, iskrenoga i učinkovitoga oprosta nema bez sagledavanja istine i suočavanja s pravdom. Uočavamo da kršćani imaju odgovorno mjesto u svijetu. Zašto? Zato jer nas Bog postavlja da u njegovo ime budemo stražari i savjest njegova doma i da naviještamo ono što je naravno i normalno u duhu evanđelja! Kako stražarim nad onim što mi je Bog povjerio? Iskreno možemo stražariti samo ako smo prožeti Božjom ljubavlju. Gospodine, učini nas dionicima svoje ljubavi! Amen.