Dvadeset i druga kroz godinu - A

Nosi se od mene, sotono! (Mt 16, 21-27)

U doba društvene i duhovne meteži, pomutnje i prijepora, kada sve vrvi od dvostrukih mjerila i podvala, kada je teško razlučiti što je istina a što laž, svatko ima svoje kriterije i pravila ponašanja, mnogi se ne opiru zlu i prave se da ga ne vide, pa ispada da im to odgovara, bitno je upitati se što je u konačnici smisao života. Isto tako, je li druge potičemo na to dubinsko pitanje ili neprestano bježimo suočiti se sa stvarnošću, a dokle? Mnoga su iskušenja, nepredvidivi su izazovi, a mi smo u ovoj 'dolini suza' pozvani živjeti i ostvariti svoje poslanje. No, nije isto hoćemo li, unatoč nesagledivim nevoljama te osobnoj i zajedničkoj borbi u ostvarenju Božje volje, iza sebe ostaviti samo ljudske i svjetovne tragove ili tragove ispisane u suradnji s Isusom Kristom. Upravo nas današnja čitanja u tomu smjeru upućuju. 

Nezaobilazno je prvo čitanje u kojemu čitamo o živahnomu i žilavomu proroku Jeremiji, koji, nakon hrvanja s Bogom, reče: „Ti me zavede Gospode i dadoh se zavesti.“ Sretnoga li Jeremije. Tko nas zavodi i komu dopuštamo da nas zavede: istini ili laži, dobru ili zlu, Bogu ili sotoni? Trebalo bi mnogo prostora da bi se opisao život toga velikog proroka. Gospodina ga je izvrgao mnogim i teškim iskušenjima, ali Jeremija je dopustio da ga Bog oblikuje. Neustrašivo je naviještao i djelovao u Božje ime, pa su ga zbog toga svi nepodnošljivo izrugivali i prezirali. Pritisak je bio neizdrživ, a Jeremija je, tko zna koliko puta u sebi pomislio i rekao da ne će više misliti na Boga niti govoriti o njemu. Prepoznajemo li Jeremiju u sebi? No, srećom nije pokleknuo pred vanjskim ismjehivanjima, unutarnjim dvojbama i bitkama, u njemu je pobijedila Božja mudrost. A da je kojim slučajem govorio po ljudsku, što godi uhu, svi bi mu pljeskali. Zar tako nije danas? Ako govorite po ljudsku, svjetovno, bez Božjih načela, tada je ulaz slobodan, demokratičan, pljesak se prolama sa svih strana. A gdje je tu istina i pravda, gdje je u tomu Božja volja?

No, u poslanici Rimljanima sv. Pavao veli: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Eto, to je bît života – ne se izjednačiti s bezbožnim svijetom, nego vršiti volju Božju. To su shvatili prorok Jeremija i apostol Pavao i zbog toga su trpjeli. Tko nastoji živjeti po Božju uvijek će biti na ciljniku nečastivoga i mora trpjeti. Drugoga puta nema. Dakle, bît je razabrati volju Božju u tolikim društvenim i vjerskim, gospodarskim, medijskim i drugim svakodnevnim osobnim i zajedničkim ponudama, pritiscima i zlobama te ustrajno dopustiti da nas Bog „zavede“, kako reče neušutkani prorok Jeremija. 

Volja se Božja ne može razabrati bez duhovnosti i pobožnosti, posta i dobrih djela. Ne može se razvidjeti u neredu i buci, nasilju i svađi, urlanju i pijanstvu, drogi i svjetovnim probitcima, pohlepi i egoizmu. Volja se Božja spoznaje u duhovnoj oazi tišine i molitve, odricanja i slobode, opraštanja i pomirenja, mjerilima ljubavi, istine i pravde. Bitno je zastati i dopustiti da Bog u meni i po meni progovori, dopustiti da on dođe do riječi. Ako mislim da znam sve i neprestano govorim ili samo od njega nešto tražim, kako će on doći do riječi, kako ću uopće osluhnuti njegovu volju. Isto tako, ne može se činiti zlo, a tražiti dobro. Da bismo bili odvažni kao prorok Jeremija i apostol Pavao treba nam čvrsta vjera, uporište u Bogu i, koliko je to god ljudski neshvatljivo, treba potpuno predanje, do kraja.

Prva dva čitanja pokreću mnoge životne teme, a o kojima jezgrovito i bez zadrške progovara današnje evanđelje. O čemu se radi? O iskušenju, kao i kod Jeremije! A zar Crkva i mi nismo trajno u kušnjama!? Nakon što je Isus upitao učenike, čuli smo prošle nedjelje, što ljudi i oni misle o njemu, počeo im je otvoreno govoriti i upućivati u svu istinu, tj. da treba poći u Jeruzalem i tamo mnogo trpjeti, biti mučen, ubijen i uskrsnuti. Izvršitelji tih nevolja bit će moćni zlobnici toga doba: glavari svećenički, starješine i pismoznanci. Zastrašujuća vijest za učenike, jer mislili su da će Isus u Jeruzalemu osvojiti vlast i tron!

Čuvši taj neobičan i tvrd Isusov govor, približi mu se Petar, „uze ga na stranu i počne odvraćati: Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Da, to je onaj isti Petar, koji je u Cezareji Filipovoj nadahnuto ispovjedio svoju vjeru u Isusa te mu je Isus rekao da će na njemu sagraditi Crkvu svoju. Petar urlajući započinje svoj otpor i neslaganje s Isusom, pa odvraća misleći da će nešto srediti po svomu. Kako shvatiti taj Petrov zaokret, naglu promjenu? 

Petar u sebi osjeća suprotnost između onoga što je ispovjedio i onoga što Isus naviješta. Shvatio je da je Isus živi Bog, da ga je poslao Otac nebeski i zato od Isusa očekuje da im dâ puninu života. Međutim, Isus naviješta da mora trpjeti. Petar to ne razumije i to je za učenike ogromno razočarenje, pao je svijet njihovih nadanja i snova. Petar ne može prihvatiti takvu Isusovu sudbinu i opire se svim snagama. Još nije progledao, gubi se i suprotstavlja, burno reagira. U njemu se probudio svjetovni čovjek, „suobličen svijetu“, rekli bismo sebičnjak, prevarant i materijalist. 

Bio je duhovno neotporan, pa je dopustio da ga zavede zlo, laž, sotona. Gledano ljudski, Petar nije ništa loše mislio, ali nije shvatio bît, smisao ni poruku života, ni svoga ni Isusova. On Isusa odvraća od žrtve i križa, a Isus zna da nema života ni ljubavi ni spasa bez odricanja i patnje. Petar se stavlja iznad Isusa i želi ga poučiti, međutim učeniku ne pripada staviti se ispred učitelja i poučavati ga. Mjesto učenika je iza učitelja, pozvan je slijediti Isusa, ne mu pametovati. Petar se nameće a ne razumije, a Isus zna da je došao ispuniti Očevu volju, po muci i križu. A Petar očito misli da je život samo lagodnost, manjka mu šire duhovno obzorje, poniznost i razboritost. Zar ne primjećujemo da i današnji svijet nudi samo lagodnost i užitak, u svemu, baš u svemu, pa kažu: dođite k nama jer mi vam nudimo uspjeh i najpovoljnije cijene, znamo kako do milijun kuna bez rada, znamo gdje su loto i kladionice, gdje se najbolje provodi i kako se mešetari. Zar mi vjernici nekada sami sebe ne uhvatimo u sličnosti ovomu svijetu, kao da se želimo malo udaljiti od Krista?

Što Isus na to Petru reče? Kaže mu: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Petru, kojemu reče: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin“, sada upućuje teške i uvredljive riječi, naziva ga sotonom, napasnikom. Užas! To su iste riječi koje je Isus izrekao sotoni odbacujući njegova zavođenja u pustinji! Isus je sotonu odbacio i porazio zauvijek, a Petra ne, daje mu novu šansu. Ni nas Isus ne odbacuje, strpljivo nam daje mogućnost obraćenja. No, zašto mu to govori? Zato što Petar od Isusovih usta postaje sotonina usta, zato što mu nije na pameti volja Božja, a volja je Božja da se Krist približi čovjeku u boli i patnji i da ga spasi. U tomu trenutku u Petru nije progovorila samo ljudska taština, nego mu je sotona priskočio, napastovao ga i veli mu: ne daj mu da ide na križ! Što će mu križ kada i tako ima previše suza i stradanja u svijetu? Križ je iluzija, probleme treba drukčije rješavati. A, kako? Hm, lijepo zvuči, zar ne? 

A, zašto sotona tako suptilno navlači Petra? Sotona je podmukli prevarant, smutljivac i rušitelj, koji u Kristovoj volji i križu vidi svoj kraj, zna da će ga Isus ljubavlju poraziti, pa je, rekli bismo, na tanak led nasukao Petra, na kojemu Isus želi sagraditi svoju Crkvu. Sotona zna da je u Isusovu križu ljubav i spas te, zavodeći Petra, želi zagorčiti Kristu i Crkvi! Želi odvratiti Isusa da ne ispuni Očevu volju, pa laže, jer zna da mnogima laž laska. Isto tako, želi utjecati na ljude, jer zna da se bojimo boli i patnje, pa hoće u ljudima stvoriti strah od istinske ljubavi. Zar je malo onih koji se boje istinskih odnosa i susreta, obveza i bližnjih u nevolji, jer strahuju od raspete ljubavi? Zato bježe od odgovornosti, žele razuzdane provode, površne i ležerne odnose, provizorne i slučajne susrete. U svemu se krije strah od prave ljubavi i smrti! Zato duh ovoga svijeta preporuča da ne treba trpjeti i da treba izbrisati iskrenu ljubav iz svoga života. A Isus po apostolu Pavlu veli: „Ne suobličujte se ovomu svijetu!“ Da bismo mogli istinski ljubiti treba pobijediti strah od patnje i ne smijemo zaboraviti da je, unatoč sotonskomu virusu, u našoj duši Božji „Respirator“! A mi, dademo li se navući i zavesti sotonskim i svjetskim podvalama ili slijedimo Isusa?   

Isus sve to vidi i zato odrješito, jasno i glasno veli: Odlazi sotono! Nisi vrijedan nikakve pozornosti, gubi se! Odnosno, hoće reći, Petre sinko, osvijesti se i vrati na Božji put, vrati se onomu što si ispovjedio, čemu sam te učio, osluhni moju volju, a ne volju svijeta i sotone, ne budi naivan, ne daj se zavesti đavolskim doskočicama, lažima, čitaj i vrši prije svega Božju volju, ljubavlju i služenjem. Koliko li danas sotona djeluje i vrši utjecaj u svijetu: na mladež i obitelji, na Crkvu i društvo, politiku i sudstvo, liječnike i bankare, internet i kulturu, na one koji su željni ljudske slave i uspjeha, koliko li unosi podvala i svađe potičući u čovjeku želju za napretkom i osvetom. Kako?

Najprije čovjeka odvrati od molitve i Crkve, pa mu ponudi uspjeh i slavu, novac i blještavilo svijeta. Često sve to čini pomoću igara i igrica, internetskih i stadionskih, pomoću psovke i pohlepe, droge i alkohola, politike i medija, prodaje i kupovine. Da, to je taj razarajući virus u duši i srcu čovjeka, ima sto korona-lica, svaki put drukčije upakira, u celofanu. Ako nismo pozorni, duhovni i Bogom prožeti, sotona - otac laži, brzo zaskoči, zavede i mnogi srljaju kao bez pameti, a Krist ne prestaje zvati svoje miljenike. Samo snagom Duha Svetoga moguće je razotkriti namjere zloga duha. Stoga i nama Isus poručuje: čovječe, progledaj, razluči, ne budi slijep, razaberi volju Božju. Živi po Božju, a ne po ljudsku. U tomu vidu nameću nam se pitanja: Zašto živjeti po Božju, a ne uživati po ljudsku? U čemu je vrijednost i smisao života? Je li zemaljski život jedini život? Kako živjeti ovaj život i kamo ga usmjeriti? Što očekujemo od života? Kako dosegnuti puninu života, potpunu sreću?

Isus u svomu navještaju pokazuje da ovaj naš život nije jedini život. Zna da mu je Otac nebeski pripremio put, koji vodi iznad patnje i smrti, a on taj put prima iz njegovih ruku. Isus zna da će njegov život završiti surovom smrću, mučeništvom. Ali, zna da ta smrt nije kraj, jer nakon nje slijedi uskrsnuće. Isus, živi Bog, pokazuje svoju moć, ne izbjegavanjem muke i smrti, nego nam po svojoj smrti daje besmrtni život, omogućuje nam sudjelovati u božanskomu životu. Isus nikomu ne obećaje na ovomu svijetu lak i miran život, ispunjenje svih želja i lišen patnje, niti to jamči svojim učenicima. Njima i svima nama preostaje hod slijedeći Isusov poziv: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Uh!

”Odreći se samoga sebe“, a što to znači? To ne znači odreći se svoje osobnosti i opstojnosti, nego odreći se misli i želja za zlobnom ambicijom, odreći se korupcije, vlastodržja i uspjeha pod svaku cijenu, odreći se zavisti i škrtosti, častohleplja i lijenosti, nanošenja zla drugomu. Jer tko je usmjerio sve na sama sebe i svoj dobitak, taj ne može nasljedovati Isusa. Stoga, odreći se sebe znači obratiti se te se iz provalije života usmjeriti na put koji vodi u život, a to je vjera u Isusa Krista. Samo tako možemo uživati i spasiti život. Prema tomu, odreći se samoga sebe ne znači osakatiti se, jer to je najhrabriji zahvat u svoj život. Isus ne želi da se odreknemo onoga što jesmo, nego onoga što smo postali suobličujući se svijetu. Čovjek je slika Božja i zato se ne odričemo onoga što je Bog stvorio, nego onoga što je čovjek uništio zlorabeći slobodu. Odricanje samoga sebe nije za smrt, nego za život, za ljepotu, mir i radost. Odreći se sebe znači naučiti Božji jezik, tj. da bismo mogli s njim komunicirati pozvani smo odreći se sebičnosti i usvojiti njegov način izražavanja. 

„Uzeti svoj križ i poći za Isusom.“ Zašto? I to je božanska misao i slika. U to je doba osuđenik na smrt na križu trebao podignuti vodoravnu gredu, staviti je na ramena i nositi. Sudnica je bila u gradu, a odredište izvršenja kazne izvan grada te je trebalo, noseći gredu, proći cijeli grad da bi se došlo do mjesta izvršenja kazne. Koliko je bilo mučno nositi tako tešku gredu isto toliko je bilo užasno podnositi poruge i sramotu, jer narod je imao religioznu obvezu takve pljuvati i vrijeđati. Kazna na križu bila je zadržana za okorjele kriminalce, za društveni ološ. U tomu vidu uzeti križ i slijediti Isusa značilo je biti popljuvan i prezren, odbačen i postati društveni ološ. To je bilo sablasno, a ta sablast je posljedica u nasljedovanju Isusa. Isus ne govori o smrti na križu, nego o hodu prema takvoj kazni, tj. slijediti Isusa značilo je biti napušten i odbačen od svih, biti izrugan i usamljen. Ići za Isusom značilo je izgubiti ljudski prestiž, prva mjesta, pljesak po trgovima, osobni ugled i čast te na sebe privući mržnju i prijezir. A danas? Ako učenici nisu na to spremni, onda ga nisu dostojni i zato Isus veli: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ Gdje vidim sebe u tomu odnosu? Za Isusa 'živjeti za druge' znači ostvariti svoje poslanje u svijetu, a tko se usmjeruje samo na sebe taj uništava druge i sebe. Kojim smjerom ide suvremeno društvo, ima li empatije za bližnje i druge? Isus nudi život za druge, dati se za druge ne znači izgubiti, nego dobiti i posve se ostvariti.

Čuli smo da se Jeremija odrekao sama sebe u korist Boga, dok Petar sebe stavlja u središte, jer želi po ljudsku spasiti život. A Krist veli tko želi spasti svoj život, tj. tko sebe stavlja u središte, tko stavlja bogatstvo, slavu, provod ispred i iznad Boga, izgubit će život, a tko Boga stavlja u središte dobit će vječni život. Petar je to istom kasnije shvatio i mučeništvom potvrdio. Isus zna kolike su kušnje i napasti u svijetu i zato, onima koji ustraju na njegovu putu, jamči život vječni. Tko u ovomu svijetu bude izrugan, ponižavan, ismijavan radi Krista i Crkve, tko izgubi život radi njega, taj će ga naći u vječnosti, tvrdi Isus. To treba vjerovati! U tomu je spasenje i temelj života. Možda sada, kao Petar, sve ne vidimo i ne razumijemo, a baš zato treba vjerovati u Isusa, s njim se suobličiti. Jer, ako nismo prionuli uz Isusa, može nam se pričiniti da smo gubitnici ako živimo po Božju, a da oni koji ne vjeruju, ne mole i ne idu u Crkvu, da su uspješniji, da uživaju, da su slobodniji. Po ljudsku možda to tako izgleda, ali čemu? U tomu se krije zabluda, privid. 

Isus se pita što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a naudi životu? Jer život se nastavlja iznad života u ovomu svijetu, a na kraju će trebati priložiti račun. Stoga se ne dajmo zavesti sotonskim zadahom i zavodljivošću, ne dopustimo da u nama prevlada ljudski privid i suobličenost svijetu, jer što nam koristi ako sve dobijemo a izgubimo jedni druge i život vječni. I mi smo često na udaru iznutra i izvana, sumnje i strahovi, na vidljiv i podmukao način. Nije uvijek lako razlučiti, odreći se i uzeti križ, ali ne daj Bože da nam Krist kaže: Nosi se od mene, sotono! Jer ti nije bilo na pameti što je Božje, nego ljudsko, svjetovno, materijalno, prolazno! Pozvani smo sve svoje 'karte' staviti u Kristove ruke, pouzdati se u njegove riječi, oblikovati svoj život prema njegovu primjeru i naučavanju. Zašto? Zato jer će Isus, „Sin Čovječji, doći u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.“ Tko je za zemaljskoga života s njim računao, u vječnosti će mu pripasti njegova slava.

Dok je vremena i pameti kajmo se, odazovimo se i uočimo smisao života u Isusu Kristu. Jer, u svim iskušenjima pozvani smo slijediti Krista na njegovu križnomu putu, na putu u Jeruzalem, učiti kako su učili učenici i narod. Pozvani smo uzeti svoj križ i danomice ga nositi, jer će Sin Čovječji svakomu „naplatiti po djelima njegovim.“ Pozvani smo odbaciti sotonu i zlo, sile i moći, grijeh i svjetsku slavu, a u Kristu otkrivati znakove ljubavi i smisla života., jer kako reče psalmist: „Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti!“ Amen.