Dvadeset i prva kroz godinu - A

Ti si Petar - Stijena (Mt 16,13-20)

U posljednje se vrijeme sve više naglašava važnost društvenih istraživanja, osnivaju se razne tvrtke koje ispituju, raščlanjuju i prate javna mijenja i zbivanja na svim kulturnim razinama. Ispituju se stavovi i mišljenja, istražuju se politička i gospodarstvena dostignuća, športski i kulturni događaji, potrošnja i proizvodnja, a isto tako religiozni i crkveni utjecaji. No, znamo li istraživati volju Božju? Ne bih ovdje ulazio u to koliko su sva ta istraživanja vjerodostojna ili koliko se njima manipulira, nego ističem činjenicu da je gotovo sve podvrgnuto sociološkim pothvatima. A, je li moguće sve obuhvatiti samo znanstveno istraživačkim mjerilima? Treba analizirati i istraživati životna kretanja i bitno je da su autentična, jer bismo u suprotnomu bili u zabludi. No, ispitivanje mišljenja drugih nije, kako neki misle, dostignuće suvremenoga doba, mada je u posljednje vrijeme to prenaglašeno. Postojalo je i prije. Svojedobno je Isus s kratkim upitima ispitao stav i mišljenje svojih učenika o najvažnijim životnim pitanjima. O čemu se radi otkriva nam današnje evanđelje. 

Isus, nakon što je izveo učenike iz farizejskoga kvasca i, došavši u krajeve Cezareje Filipove, posve na sjeveru Izraela, današnja Sirija, odsjeo je s njima nadomak jednoga od tri vrela rijeke Jordan, za koju se smatralo da je bila ulaz u kraljevstvo mrtvih. Cezareja Filipova bila je carski grad, a danas ruševina. Na podnožju brda Hermona, u čast 'Cezara' i u svoju čast, sagradio ga je tetrarh Filip, sin Velikoga Heroda. Filip je vladao tim krajem i preimenovao je prijašnji grad Paneas u Cezareju Filipovu, koja se po imenu razlikuje od drugih Cezareja. U Isusovo doba Cezareja je bila u izgradnji. Dakle, to je bio poganski carski kraj, i nije Isus slučajno tu doveo učenike. Tadašnje su vođe sebe smatrali bogovima, a sada, upravo na mjestu koje se izgrađuje i časti kao božansko, dolazi pravi Bog, Isus, koji želi izgraditi „novi grad“ te ispitati što njegovi učenici misle o njemu. No, ne zaboravimo, Isus dolazi i na naše izvore, u naša sela i gradove, a što nalazi, carske utvrde i zemaljska božanstva ili?

Učenici su već duže vremena s Isusom, pa je htio od njih čuti odgovor na neka pitanja. Koja? Upitao ih je: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“  Isus je volio sebe nazivati: „Sin Čovječji“. Tim izričajem upućuje na sebe kao ovozemaljskoga čovjeka, a istodobno i na Boga koji dolazi kao Spasitelj. Židovima je to bilo omraženo. Zasigurno su naokolo kružile razne glasine o Isusu, pa im je dao prigodu da mu pripovjede što se to o njemu priča potajno. Zar mnogi i danas ne propituju osobe od povjerenja što ljudi misle o njima i njihovu radu? Zar i danas ljudi jedni o drugima, pa i o Isusu i Crkvi, ne pričaju ovakve ili onakve priče, često izmišljene i nadodane, samo da bi oklevetali drugoga, obeščastili Isusa i Crkvu. Učenici su mu prenijeli da ga ljudi drže za proroka: jedni su govorili da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija. Uočavamo da im Isus sliči likovima koji se odnose na staro, a nitko još nije shvatio novost njegove poruke. Je li suvremeni čovjek živi u „staromu“ ili spoznaje novost Isusove poruke?

Učenici su mu iskreno rekli što se o njemu prepričava u kuloarima. Međutim, to je bio samo uvod, jer Isus nakon molitve, posve izravno, u blizini poganske Cezareje, pita učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Uh! Kakvo iznenađenje, kao hladan tuš, protrnuli su. Ostali su zatečeni i zbunjeni, šuteći. Isus ih pita tko je on za njih. Ako ne znaju tko je kako će ga slijediti. 

Isus ne očekuje niti traži dogmatski, filozofski ili znanstveni odgovor, nego želi čuti kakav je njihov osobni odnos i povjerenje prema njemu. Odgovor će pokazati što su do sada usvojili, učinak njihova propovijedanja i smjer kojim će proslijediti, odnosno pokazat će je li u njima titra farizejski „stari čovjek“, duh iz Cezareje Filipove ili plamti obnovljeni čovjek, vjera i ljubav za Isusom. Isus ih ne pita što misle o njegovim djelima, nego što misle o njegovoj „osobi“. U središtu pitanja, dakle, nije njegov navještaj, nego „osoba“. Za njega je to odlučujuće pitanje. Želi ih dovesti do jasne spoznaje i do nedvosmislene ispovijesti vjere. Sve, doslovno sve, zavisi o tomu tko je Isus. Sada dolazi do obrata, jer su učenici rekli što ljudi misle i ne mogu se više iza toga skrivati i biti pasivni, sada moraju odlučiti i usmjeriti se na svoju nutrinu, osluhnuti svoju savjest i glas nebeskoga Oca.

Čuli smo da su ljudi imali visoko mišljenje o Isusu, ali ne prepoznaju njegovo jedinstveno poslanje. A mi? Što imamo od toga ako je on samo prorok, jedan od mnogih, od bivših. U čemu je novost, jer prije njega bili su proroci i poslije njega doći će drugi. Međutim, Šimun Petar razbija ubitačnu šutnju, „prihvati i reče“. Što? Šimun je ime, a Petar je nadimak, na neki način negativan, koji označuje tvrdoglavost. No, više im ne pomaže „farizejski kvasac“, pa Šimun, prosvjetljen „od gore“, shvativši smisao Isusa Krista za ljude i njegov jedinstveni odnos s Bogom, reče: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ 

Kakva li moćnoga, točnog i tečnog odgovora! To je prva javna ispovijest vjere u osobnost Isusa Krista! Shvaćaju da Isus nije samo neki prorok, učitelj, obični vođa, nego da ima poseban odnos s Bogom. Da, vjera je polazna točka. Petar je Isusa prepoznao kao „Mesiju“, tj. Isus je jedini, konačni Kralj i Pastir izraelskoga naroda, poslan od Boga da tomu narodu i cijelomu čovječanstvu daruje puninu života. Šimun shvaća da Isus nije „Davidov sin“, nego „Sin Božji“. On je „Sin“, tj. živi u posebnomu odnosu s Bogom, Otac i Sin žive uzajamno, jednaki su. On je živi Bog, jedini i nepatvoreni, istinski i pravi Bog, koji očituje život, stvorio je sva bića i svojom moću pobjeđuje najvećega neprijatelja: zlo i smrt. Kao kralj i pastir zauzima se za svoj narod, za sve ljude. Petar, koji je imao božansku objavu, Isusa prepoznaje kao živoga Boga, mada ni sam tada sve ne shvaća.

Isus učenicima postavlja pitanje o svojemu identitetu, a potom će Petru govoriti o službi koju će obnašati. Međutim, Isus svakomu od nas postavlja pitanje: A ti, što ti kažeš, tko sam ja? O odgovoru na to pitanje zavisi zgrada našega života, jer radi se o temelju našega identiteta. 

Jedna od bitnih označnica suvremenoga doba je gubitak identiteta, osobnosti, ljudskosti, gubitak vjerskoga i obiteljskoga, narodnoga, društvenoga i kulturnoga identiteta. Ako nemamo svoju osobnost izgubljeni smo, ne znamo tko smo. Na tragu te spoznaje logično je da se novi naraštaj materijalizira i postupno udaljuje od vjere, Crkve i duhovnosti te prevladava sekularizacija i privatizacija vjere, kao da smo sve zaraženiji virusom nevjere i neznanja, pa je žurna nova evangelizacija. Stoga se ni mi u Hrvatskoj ne smijemo više samo zanositi slavom prošlosti, jer sve više osjećamo slabljenje kršćanskoga života i gubitak suvereniteta. Slabi nam identitet, izumiremo. Vrijeme je da se trgnemo! 

Trebali bismo, kao Isus učenicima, sami sebi postaviti izravne crkvene i društvene upite i odgovoriti na pitanja o budućnosti naroda i Crkve u narodu. Da bismo znali tko smo, moramo odgovoriti na pitanje: Tko je za nas Isus? Je li kao vjernik poznajem Isusa ili je on za mene opterećenje i tuđinac, imam li vremena za njega, što o njemu zna obitelj, djeca i mladi, studenti i stari? Mnogi oko nas nisu čuli za Isusa ili samo površno. Je li Isus samo prorok i duhovni uzor, junak iz bajke i glavni lik iz neke igrice? Izvorni svjetski problem nije koronavirus, premda se može zlorabiti za nadzor ljudi, niti je gospodarstvene naravi, nego duhovne, jer u srcu nevoljâ hrpti nepoznavanje Isusa. Duboko smo, dakle, zagazili na „crvenu listu“!

Isus nije pitao učenike: Što ste naučili od mene, što vas se najviše dojmilo ili kako biste saželi moj nauk? Ne, nego: Tko sam ja za vas? U ovomu trenutku ne zanima nas što o Isusu misle filozofi i teolozi, liberali i ateisti, mediji i rigoristi niti nas zanimaju glasački listići ni rang liste, nego: Tko je Isus za mene? U tomu se pitanju razlučuje da je kršćanstvo osobni odnos s Isusom. To znači da je bitno s njim uspostaviti osobni odnos i posvjedočiti pripadnost Crkvi, u suprotnomu prevladava duhovni i crkveni formalizam. 

Bez osobnoga susreta s Isusom sve postaje prazno i površno, čista ceremonija, a „blažen“ je onaj tko se otvori Očevoj milosti te kao Petar ustvrdi: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ Ako se ne pročišćuje put do kuće, tada put zarasta, raste korov i šikarje, pa postaje neprohodan. Tako je i u odnosu s Kristom. Bez osobne suradnje, bez krčenja puta, hod do Krista postaje dalek, čudan, suvišan, nepristupačan, pun duhovnoga i ljudskoga šikarja. Stoga, nije dovoljan odgovor u obliku naučenih fraza ili katehetskih definicija. Istinski odgovor mora biti moj, tvoj, osobni, ne naučeni, nego proživljeni. To treba biti osobno iskustvo, uvjerenje i iskustvo Crkve. Dakle, sa svojim srcem i razumom, poteškoćama i grijesima, radostima i nadama, što kažem tko je Isus Krist? Ovdje ne pomažu ni knjige ni portali ni google ni znanost ni sile, nego svatko od nas osobno, ranjen, grješan ili pomiren, pozvan je, otvoren Duhu, dati odgovor. U odgovoru na to pitanje kršćanstvo stoji i pada!

Zar Isus nije za nas „razapeta ljubav“, raspeti Bog? Da, to je Isus! Samo ljubav prožima njegovo biće, križ je njegovo uporište, radosna vijest za mene je lice raspetoga Boga. Njegov križ je jedino i sigurno mjesto na kojemu nema prijevare. Isus ništa ne oduzima, a sve daje, jer u ljubavi daje. Toga Isusa treba prepoznati i navijestiti, njega slavimo i s njim ćemo zauvijek živjeti.

Zbog jasne i odlučne ispovijesti Isus je Petra nazvao „blaženim“: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Blago tebi Šimune, a zašto? Zato jer je čist u srcu, jasan u navještaju i može vidjeti Boga. Jesmo li mi na putu blaženosti? Šimun Petar ima ogromne razloge radovati se, jer Isus ga naziva blaženim. Naziva ga „sinom Joninim“. Zašto? Zato jer je Jona jedini prorok koji je učinio suprotno od onoga što mu je Gospodin zapovjedio. Umjesto na istok Ninive, Jona je otišao na zapad. Ali, Jona se na kraju obratio. Izričajem „sin Jonin“ Isus označuje Petra, koji često čini suprotno od onoga što mu Isus govori, ali i Petar će se na kraju obratiti. Zar u sebi ne prepoznajemo Petra?!

I danas mnogi čine suprotno od onoga što Isus navješta, a mnogi se, na žalost, ne obraćaju. Svijet i društvo grcaju u egoizmu, korupciji i pohlepi, jer nedostaje duhovnih vertikala, blaženika kao što su sv. Petar, blaženi A. Stepinac i blaženi M. Bulešić. Crkva u mnogim dijelovima svijeta proživljuje duhovno slabljenje, jer joj u nekim pitanjima manjka jasnoća Petrova stava i odlučnosti. Međutim, Petar nije sam od sebe, svojim snagama i pameću, spoznao ni izrekao božansku istinu o Isusu Kristu, jer to nije moguće, nego mu je to objavio Otac nebeski. Kakve li milosti! Eto kako ćemo pokrenuti duhovnu kaljužu, treba slijediti Božji zov. Koliko li puta i sami sebe zatečemo da nešto neočekivano spoznamo i otkrijemo, a da to dugo vremena nismo uspijevali, i to je milost! Uočavamo da Petra nije pozvao samo Isus, nego ga je izabrao i Otac nebeski. Eto zašto se Petar može i treba radovati. No, tu nije kraj.

Isus se potom obraća Petru novim imenom: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena“. Petru je bilo ime Šimun, a Isus mu veli da će se od sada zvati: „Petar“. Hebrejski Kefa, odnosno grčki izraz 'Petros' znači stijena, kamen, koji služi za gradnju. Istinska stijena, tj. „zaglavni kamen“ je Krist. Da bi pojasnio Petrovo poslanje Isus uzima sliku stijene, tj. vertikalnu sliku, koja mora biti stabilna u odnosu čovjek-Bog. Zašto mu Isus mijenja ime? Promjenom imena naviješta mu da ga čeka novo poslanje, nova zadaća, nova služba. Novo ime je novo stvaranje, Petar treba snagom Isusova Duha izgrađivati Božju 'Cezareju'. Nadomak poganske Cezareje Isus je zacrtao svoju Crkvu, a u izgradnji nove građevine Petar je prvi kamen, prva stijena. Kao što roditelji daju ime djeci, tako Bog daje novo ime onomu komu je novom zadaćom dana nova egzistencija. S ispovijesti, kojom ga je nadahnuo nebeski Otac te imenom, koje mu je Isus dao, za Petra počinje novi život, nova izgradnja. Promatrajući ruševinu suvremene 'Cezareje' zar i mi ne bismo trebali započeti novu duhovnu, osobnu i zajedničku, crkvenu i društvenu, izgradnju i obnovu? Pozvani smo, kao Petar, biti Isusova stijena, vertikala, a ne samo pijesak što ga vjetar raznosi i stvara pustinju. Isus Šimunu daje ime koje se odnosi na narav službe. Koje?

U tomu će se otkriti zašto Isus pita učenike tko je on. Isus zna koji je smisao njegova poslanja i zna da jednoga dana mora otići s ovoga svijeta, a istodobno želi ostati među ljudima. Da bi ostvario svoje poslanje želio je „sagraditi Crkvu svoju“, novi skup, novu zajednicu. Da bi utemeljio Crkvu morao je imati, rekli bismo, osposobljen „kadar“, ljude. Dopuštam li da me Krist danas oblikuje za obnovu svoje Crkve, župe, obitelji, društva? Isus pita učenike što misle o njemu da vidi jesu li uronili u njegovo otajstvo, imaju li reference njegova identiteta, jesu li osposobljeni, jesu li čvrsti kao „stijena“ ili su još „na pijesku“, zbunjeni u magli. Da nisu ništa odgovorili, da su šutjeli ili da su odgovorili kao svi drugi ljudi, pitanje je što bi bilo. A, imamo li mi jasan odgovor na Isusovo pitanje?

Isus je svoje učenike dugo pripremao za novu službu i zato je Šimunu, nakon veličanstvene ispovijesti, objavio: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena ne će je nadvladati.“ Isus želi u ovomu svijetu izgraditi svoju Crkvu. Petar je stijena na kojoj će je sagraditi, ali ne tek kamenu građevinu, kao "Cezareja Filipova", nego živu Crkvu, zajednicu ljudi prožetih Duhom Božjim, ljudi koji vjeruju u Isusa, koji ispovijedaju istu vjeru kao i Petar. Isus je Stijena na kojoj će pomoću Petra i drugih učenika sagraditi živu 'građevinu', koja će okupljati i ujedinjavati ljude u njegovo ime. Hm, a danas se na zapadu zatvaraju i ruše kamene crkve, jer se gase živi crkveni krugovi, jer nedostaje žar vjere. Da bi se gradile kamene crkve i bazilike, prije toga treba izgrađivati Crkvu kao zajednicu ljudi koja čvrsto vjeruje u Isusa. Treba nam obnova i obraćenje, zar ne?

Isus utemeljuje Crkvu, tj. novu stvarnost, zajednicu onih koji ga prepoznaju kao Mesiju i Sina Božjega i koji po njemu spoznaju nebeskoga Oca. Po toj Crkvi želi sve ljude privoditi u nebesko kraljevstvo. Stožer i vođa nove zajednice, koju će izgraditi Isus, bit će Petar, kojemu je Bog dao milost da onako snažno i hrabro ispovijedi svoju vjeru. To je ta Petrova nova služba! Petar mora dati čvrstoću, sigurnost i ustrajnost zajednici vjernika, kojoj Isus obećava trajnost, jer reče da je ni „vrata paklena“, tj. kraljevstvo mrtvih ne će nadvladati. Sjetimo se, Isus je započeo razgovor s učenicima na izvoru Jordana, koji je poiman kao ulaz u kraljevstvo mrtvih. Nakon Petra njegovi nasljednici u nasljedstvo dobivaju primat, tj. Papa kao Petrov nasljednik glava je apostolskoga zbora, a svi smo, biskupi, svećenici i vjernici laici, pozvani u svojoj obitelji, biskupijskoj i župnoj zajednici, izgrađivati živu Crkvu, u suprotnomu snosimo odgovornost ako, zbog našega nemara, počne odumirati.

Osim toga, Isus je Petru obećao: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima…“. Dati ključeve znači dati mu odgovornost za one koji ulaze unutra, u kraljevstvo Božje. Time Isus nije obećao Petru službu nebeskoga vratara, onoga koji otvara i zatvara vrata, nego će ga postaviti kao upravitelja, koji zastupa Gospodara i djeluje po njegovu nalogu, koji je odgovoran za one koji su u tomu kraljevstvu. 

Petar u svojoj zajednici djeluje umjesto Isusa, ima vlast „svezivati i odrješivati“, ima vrhovnu vlast u naučavanju, moć i službu razjasniti što je zabranjeno a što dopušteno činiti, koga primiti u zajednicu, a koga otpustiti iz nje. Kasnije će tu vlast dati svim učenicima, a to se poglavito očituje u opraštanju grijeha, čime se otvara pristup u kraljevstvo Božje. U tomu se vidi važnost sakramenta pomirenja. Smisao te vlasti je služenje koje se nadahnjuje ljubavlju. Slikom, odnosno vlašću ključeva pokazuju se tragovi crkvenoga ustrojstva. Po Isusovu opunomoćenju Petar nastavlja poslanje koje je mu je Isus dao. "O dubino bogatstva, i mudrosti i spoznanja Božjega", zadivljeno usklikta Pavao, jer ogromne su to milosti, Petar može isključiti iz zajednice one koji ga ne slijede, a može ponovno primiti one koji se pokaju.

Dva su simbola koji proizlaze iz evanđelja: stijena i ključevi. Nasljednici Petra su čvrsta stijena utoliko koliko uspijevaju autentično navijestiti Isusa Krista, prenijeti to neiscrpno blago cijelomu čovječanstvu, jer u njemu je sadašnjost i budućnost, korijeni i vrhunci svijeta. Svaki vjernik, koji slijedi Isusa, postaje stijena na kojoj Isus gradi svoju Crkvu, postaje živi izvor, stijena ako Bog živi među nama, ta raspeta ljubav. Svaki vjernik postaje stijena i ključ koji otvara drugima vrata Božje ljubavi, koji otvara vrata Božje kuće i grada. Velika je to milost! 

Zaista, svatko je od nas pozvan biti stijena i ključ, ali ne zbog toga što nikada nismo griješili ili zatajili Isusa, nego radi toga jer se kajemo, vraćamo se i želimo uroniti u Isusa da bismo bili ključ koji se otvara Božjoj nazočnosti, koji otvara vrata Božje ljepote i milosrđa. Pozvani smo, ne drugomu biti kamen spoticanja i zaključana brava, nego poticaj na hodu do Isusa, koji kuca na vrata moga srca, pita i čeka odgovor, a ključ je mojoj ruci. Dakle, što kažeš tko sam ja? Međutim, nije dovoljno reći, jer život nije samo to što se govori o životu, nego ono što se vjerujući živi. Isus nije samo ono što kažem o njemu, nego ono što živim po njemu i s njim. 

Na kraju Isus „zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.“ Zašto? Još nije došao njegov čas. Jer narod očekuje mesiju po Predaji, zato Isus reče da nikomu ne govore, jer on nije mesija koji će silom zaposjesti izraelsko kraljevstvo. Isus zabranjuje da se razglašuje njegovo mesijanstvo da se njegovo poslanje ne bi svelo na političko značenje. Jer Isus je Krist, Mesija u sasvim novomu obliku i ne smije ga se izobličiti, jer, kako reče sv. Pavao, njegovi su „nedokučivi sudovi i neistraživi putovi“. Isus se ne koristi „mačem“, nego ljubavlju, nije došao da mu služe, nego da služi. To je Krist. Upravo će to, kasnije, biti uzrok napetosti između Isusa i Petra, pa će Petar, koji je bio predstavljen kao kamen za izgradnju postati kamen kušnje. No, Petar će i to okajati. A, mi?

Imamo li snage uzeti svoje mikrofone i portale, kamere i mreže, instagrame i facebooke, statuse i karizme, crkve i obitelji te upitati osobno i javno: A vi, što vi kažete, tko je Isus Krist?! Ako ništa drugo, u svomu srcu, kao i Petar, s radošću recimo: Isuse, ti si za mene Krist Pomazanik, Sin Božji. Zaista, pozvani smo biti Kristovi pomazanici „jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove!“ Stoga, Isuse, Sine Boga živoga, pomozi da budemo tvoja stijena i tvoji ključevi. Amen.