Devetnaesta kroz godinu - A

Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! (Mt 14, 22-32)

Zbog nerazumijevanja i napetih odnosa ljudi se često udaljuju jedni od drugih. Neki zbog usmjerenosti na sebe ne vide potrebe drugih oko sebe. Ponekada se zanesu svojim uspjesima, neki uporište traže u prolaznostima, neki zaboravljaju na Boga i postaju prazni oslanjajući se na svoje snage. Međutim, je li takav način života održiv? Što kada počne tonuti tlo pod nogama života? Kako se sam izvući iz pogibli kada nas životne okolnosti pritisnu i počnemo grcati, kako se izvući iz sumnji i strahova, od nepovjerenja i prijetnji, kako uočiti svoje poslanje? Kako preživjeti ako nam nitko ne pruža ruku nade? Današnje evanđelje nam govori što znači prihvatiti ispruženu ruku spasa.

Nakon što je čudesno nahranio okupljeno mnoštvo Isus je „prisilio“ učenike da uđu u lađu i sami otplove na drugu stranu obale, a on je potom otpustio mnoštvo. Koliko li nas puta život prisili poći na dugu stranu?! Ako je Isus morao prisiliti učenike to znači da im se tamo nije išlo. Zašto? Na drugoj strani obale bila je poganska zemlja, a učenici nisu željeli ići među pogane i s njima dijeliti kruh, međutim Isus je došao svima navijestiti radosnu vijest. Učenici su otplovili, a Isus se povukao u goru na molitvu. Ostao je sam u molitvi, kao u Getsemantskomu vrtu, a učenici su otplovili bez njega. Možemo samo zamisliti što su učenici, koji još nisu shvatili Isusovo poslanje, mislili kada ih je Isus „prisilio“ da „uđu u lađu i da se prebace prijeko“. 

Na početku njihove plovidbe Isus je odsutan, javljaju se kušnje, a Isus im se pričinja kao „utvara“, ne prepoznaju ga, još se nisu posve obratili. Zar tako nije i danas? Nakon oluje čuju njegov glas i prihvaćaju čvrsti stisak ruke. Jer, ploveći morem učenici su se našli u krajnje pogibeljnim okolnostima. Mislili su da će, kao i mnogo puta do tada, na brzinu preploviti, ali iskrsnuli su izazovi za koje ne bijahu dorasli. Otisnuli su se od obale, zapuhao je „protivan vjetar“ i odjednom su se stvorili ogromni valovi i zaprijetila je oluja. Što su jače brodili, to je mirna luka bila dalje.

Premda nismo na lađi i možda ne moramo ploviti ni jezerom ni morem, ipak se često nađemo u sličnim okolnostima kao i učenici. Sa svih strana zapljusnu nas valovi i oluje života. Mnoge su poteškoće: osobne slabosti, želje i očekivanja, napete i nepredviđene okolnosti, neprijateljstva i zla bližnjih. Ide kad bolje kad gore, kad amo kad tamo te se borimo i trudimo doći do čvrstoga uporišta. Nekada uspijemo više nekada manje, ali unatoč poteškoćama treba ploviti naprijed. Bez obzira što smo u krugu bližnjih čini nam se da nas nitko ne razumije i da smo sami i ne očekujemo ničiju pomoć. Kao da smo na lađi na uznemirenu moru.

Isus je poslao učenike same na jezero. Zašto? Moraju se navikavati na činjenicu da on ne će uvijek biti uz njih na vidljiv način, ali uvijek će ih pratiti. Uvijek mogu računati na njega i njegovu zaštitu. Njihovo putovanje na jezero i sve poteškoće stavljaju učenike na kušnju da se ne oslanjaju samo na svoja vesla i svoje lađe, nego da se pouzdaju u pomoć Isusa, koji uvijek nad nama moli. Njihova poveznica s Isusom nikada ne prestaje, uvijek je s njima, uvijek je s nama, u radosti i žalosti, na moru i na kopnu.

Nakon što su se učenici umorili dugo ploveći, Isus im je, hodeći po moru, došao nadomak. Isus ništa ne prepušta slučaju, bolje od nas samih zna kolike su naše snage i vjera. U neko doba noći Isus im se približio, a nisu ga očekivali. Vjernik treba znati da je Isus uvijek s njim. No, učenici, zaneseni nevoljama i zaboravom, iznenadili su se i preplašili misleći da je „utvara“, odnosno u njemu su vidjeli prijetnju vičući od straha. To se događa i suvremenomu vjerniku kada mu vjera malakše, odnosno kada pomisli da sve može svojim snagama, bez Boga i Crkve, duhovnosti i molitve. Isus, i svaki duhovni govor, počinje nam smetati kada mislimo da možemo bez njega.

Učenici su od straha počeli vikati. Sumnja i strah su ih ukočili, izbezumili. Zar i sebe ne prepoznajemo u sličnim situacijama? Često plovimo morem života ne misleći ni na koga, odbacujemo vjeru i Crkvu, kršćanske običaje i vrjednote, Božje zapovijedi i dobronamjerne savjete. U tim su nevoljama učenici pomislili na Isusa, ali nitko, pa ni mi, ne možemo propisati Isusu kako će djelovati, kada i kako će nam doći, na koji će nam se način približiti. Njegove mogućnosti su neograničene i može nas iznenaditi. Ali, na nama je da budemo budni i da, kao i učenici, svoj pogled upremo u njega, da se pouzdajemo i računamo na njegovu pomoć. O nama zavisi prihvaćanje njegove milosti i pomoći u obliku koji nam on nudi. Ne smijemo ga uvjetovati, jer mi zavisimo o njemu, a ne on o nama. Ako su naša očekivanja previše ograničena, možemo postati slijepi za pomoć i susret koji nam Isus nudi. Tada počinjemo tonuti. Zato treba trajno širiti vidike produbljujući vjeru hraneći se Božjom riječi.

Isus se tjeskobnim učenicima predstavio riječima: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Učenici su imali mnoštvo razloga za hrabrost, nadu i pouzdanje, a nijedan za strah i tjeskobu. Kako to? Koliko li puta pomislimo da smo sami i da životno tonemo, da smo od svih, pa i od Boga napušteni. No, vjera je duhovno sredstvo kojim surađujemo s Bogom. Po vjeri u Isusa učenici se mogu osloniti na činjenicu da će pobijediti nevolje i opasnosti, da će živi i zdravi doploviti do obale. Ne smiju biti zabrinuti da će izgubiti život. Razlog nade i nadilaženja straha je nazočnost Isusa. On je trajno s njima, hodi po vodi, samo ga treba prepoznati i zavapiti. Iskustvo Isusa daje sigurnost i otklanja strah i sumnje. Zato je temeljno poslanje vjernika drugima posvjedočiti Isusa, u suprotnomu potonut ćemo. Isus ih je svojim riječima i pojavom razuvjerio da je „utvara“, odnosno uvjerio ih je da je to on kojega poznaju u svoj njegovoj ljubavi i moći. On je s njima i oni su pod njegovom zaštitom. Gdje je on tu je sigurnost i život i nema mjesta za strah i opasnost. Kada nas uhvati strah i sumnja u oluji života i nama veli: Hrabro samo! Kroči, ne boj se. Ja sam s tobom!

Ljudi jedni drugima mogu reći da se ne boje, mogu i trebaju se hrabriti i biti podrška i pomoć, međutim ljudska pomoć i sposobnosti su ograničene. Lađa na moru znak je svakoga od nas, znak je Crkve i župe, obitelji i svijeta, života i vjere. Ta je lađa poslana i pozvana, unatoč svemu, ploviti, ali ne jer su utihnuli vjetar i valovi, jer smo riješili sve probleme i muke, nego zbog čuda da veslači nisu odustali veslati prepustivši se protivnomu vjetru, jer u njihovu srcu djeluje lahor Božje ljubavi. No, Isus ne vesla umjesto nas, nego s nama, ne lišava nas životnih nevera, nego je s nama u oluji života. Samo onaj koji ima potpunu moć spasiti čovjeka može u čudesnomu obliku nadahnuti nas i  reći: „Ne boj se!“ To može samo Isus, jer ima potpunu moć i jači je od svih prijetnji. On s razlogom može svakomu od nas reći: „Ne boj se!“ Poziva nas da imamo u njega potpuno povjerenje i sigurnost. I u najvećim olujama života drži nas čvrsto za ruku. I u trenutcima boli, patnje, kušnji, a poglavito na času smrti, ne će dopustiti da propadnemo.

U trenutcima nevolje u nama se kao i u Petru javlja spontana reakcija: „Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem tebi po vodi!“ Petar kao da iskušava Isusa govoreći: „ako si ti“. No, Isus ne nasjeda na njegove provokacije, nego mu zapovjedi i reče: „Dođi!“. Potom se Petar po vodi zaputi prema Isusu. Ali, nije gledao u Isusa, nego u vihor. U koga ili u što su naše oči uprte? U tomu je gorući problem. U Petru je prevladao strah od nadolazeće prijetnje nevremena, posumnjao je i počeo je tonuti. Sumnja je bila teška kao olovo. Zar i mi zbog sumnje i nevjere ne tonemo duhovno i tjelesno, vjerski i društveno, etički i materijalno. No, Petar je u strahu kriknuo: „Gospodine, spasi me!“ A, znamo li mi kriknuti i zavapiti Kristu: Isuse, u nevolji sam, tonem, propadam, spasi me, samo ti to možeš?! Kakve li drame. Isus je Petru pružio ruku, dohvatio ga je ukorivši ga: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Eto zašto je Petar tonuo. Zbog slabe i mlake vjere. Vjera je snaga koja nas nosi kroz život, a bez nje tonemo na moru života.

Petar je u kratkomu razgovoru s Isusom zatražio dvije stvari. Koje? Jednu ispravnu i jednu pogrješnu. Zatražio je od Isusa da mu zapovijedi da dođe k njemu. Ta je molba ispravna i trebali bismo je svakodnevno upućivati Isusu: „naredi mi da dođem k tebi“. Zatim ga moli da mu kaže da dođe do Isusa po vodi. Taj dio molbe je pogrješan. No, Petar će ići prema Gospodinu na sve načine. Slijedit će ga ne hodom po vodi, nego po Kalvariji. Ići će za onim koji ne samo što može ušutkati more i valove, nego sve ono što nije ljubav. Čim je pogledao u Isusa Petar je hodio po vodi i nije ga bilo strah životnih oluja.

Prispodoba o hodu po vodi je govor o našoj vjeri koja je često na kušnji. U svakomu od nas susreće se vjera, čijim pogledom gledam u Isusa i mogu se suočiti sa svim izazovima, zatim sumnja, tj. gledam u životne poteškoće tvrdeći da ne mogu ništa učiniti niti se izvući iz nevolja i naposljetku spasenje, kada kao Petar vapim: Gospodine, spasi me. Tražimo Isusa i vapimo u vjeri, vapimo u strahu, u patnji, da, vapi i raskajani razbojnik na križu: Gospodine, spasi me!

U Petru prepoznajem sebe između vjere i straha, sumnje i odvažnosti. U sebi prepoznajem Petra koji veli: Gospodine, tonem, spasi me! Zaista, tonemo kada sumnjamo, tonemo kada ne vjerujemo, tonemo kada se ne kajemo i ne praštamo. Ovih se dana mnogo govori o pomirbi, ali bez iskrenoga kajanja i opraštanja nema pomirbe, bez vjere i vapaja Isusu ostaje samo interes, samo privid. Bez krika i pogleda u Isusa nema iskoraka, prevladat će valovi i oluje nevolja, pa se ne treba čuditi ako društvo i civilizacija odumiru, tonu u sumnji i nepravdi, a da ne bi posve potonuli pozvani smo svi zajedno, Crkva i društvo, vjerom stvarati Božju kulturu. Zavaravamo se ako mislimo da ćemo se oduprijeti vjetru i valovima nekim našim doskočicama. Jer, Isus nas zahvaća u središtu naše slabe vjere, ali ne upire prstom u nas da bi nas prekrižio, nego nam pruža ruku da bi nas po križu spasio. A mi?

U Petru se očituje ono što i nas stavlja u opasnost i što je nadilazi. Sve zavisi odakle gledamo, što prevladava u našemu srcu: sumnja ili vjera. Moramo biti zahvaćeni pogledom Isusa Krista, pouzdanjem u njega i u njegove riječi ili ćemo biti zahvaćeni prijetnjom i strahom koji dolaze od opasnosti. Da bismo se ohrabrili, pozvani smo, kao Isus, češće se povući u osamu i moliti. Jer, što više upiremo pogled u nevolje i opasnosti i dopuštamo strahu da prevladava to više tonemo. Što više upiremo pogled u Isusa to smo više ispunjeni mirom i pouzdanjem. Isus stoji pred nama i pruža nam ruku. On je uvijek čvrst, jači je od svih prijetnji. Ako se pouzdamo i gledamo u njega i uhvatimo ga za ruku, imat ćemo sigurno uporište i nadići svaki strah na moru života. Stoga, Gospodine ispruži ruku i budi kormilar naše lađe na moru života. Amen.