Osamnaesta kroz godinu - A

Dajte im vi jesti! (Mt 14, 13-21)

Kada bi nam u ovo doba materijalizma netko rekao: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!“, rekli bismo da je to neka prevara. Bilo bi nam posve čudno da netko nešto posve vrijedno daje u izobilju besplatno, pomislili bismo da je tomu istekao rok ili da se netko želi riješiti suviška. No, to su riječi, koje je Gospodin, po proroku Izaiji, uputio Izraelcima i koje su im odzvanjale u ušima sve dok se u potpunosti nisu počele ostvarivati. Te su riječi i nama danas upućene, mada zvuče nestvarno. Svi žednimo i gladnimo. Neki se razbacuju i vinom i mlijekom, neki nemaju novca i misle da su zbog toga nesretni, neki imaju, a ne mogu i ne znaju uživati ni u vinu ni u mlijeku. To su pitanja koja ulaze u samu bît ljudske opstojnosti i pitamo se gdje naći odgovor?

Odgovor treba tražiti u Božjoj riječi. Evanđelist nas Matej izvještava da se na zalazu dana, na obalama jezera, okupilo više od pet tisuća osoba. Što ih je nagnalo da se u tolikomu broju običnoga dana okupe na jednomu mjestu, daleko od kuće, u pustinji i uvečer? Nagnala su ih  životna pitanja, glad i žeđ, a okupile su ih Isusove ruke, jer samo njegove ispružene ruke mogu izliječiti čovjekovo srce, samo on zna izreći riječi života, riječi koje liječe i nasićuju. Znali su da im može pomoći, jer slušati Isusa znači otkriti život. Upravo je to bilo iskustvo okupljenoga mnoštva. Isus im nije ponudio ideologiju, nego zajedništvo sa sobom, ponudio im je samoga sebe. Isus je njihova milost, kruh kojega su gladni i kruh koji se žrtvuje za sve nas.

Isus se povukao u osamu, lađicom. Zašto? Toga je dana čuo da je mučen i ubijen njegov rođak i preteča Ivan Krstitelj. Što li je sve Isus u tomu trenutku proživljavao? Ljudski gledano što je mogao, nego se povući u osamu, biti u miru, sam s nebeskim Ocem, svjestan što ga sve čeka. Uputio se lađom na samotno mjesto, ali mira nije bilo. Da, lađom. Lađa je znak Crkve. Isus želi svoje poslanje ostvariti u Crkvi, zajednici onih koji u njega vjeruju i slijede ga. Eto zašto je bitna katolička Crkva. Svi smo na moru života, mada nam se ponekada čini da i ta lađa tone u oluji života. 

Međutim, držeći glavu među rukama, niti predahnuo nije, učenici mu rekoše da se iz raznih gradova na obali okuplja mnoštvo ljudi. Tražili su Isusa. Gdje i koga suvremeni vjernici traže da bi našli odgovor na životna pitanja? Isus nije imao vremena da bi preradio bol od smrti svoga krstitelja Ivana, a već ga uhvatiše drugi izazovi. Nije se Isus bunio, nego se sažalio. Privukao ih je svetošću te se nije usmjerio na sebe i svoje probleme, nego na zov učenika. Uplašeni učenici nude svoje, ljudsko rješenje, ali Isus ima božansku logiku. Što to?

Dok čitamo ili slušamo današnje evanđelje nekako zaželimo biti jedan od tih pet tisuća osoba te iskusiti radost susreta s Kristom. Kakve li radosti uputiti se iz gradske raskošnosti na neku obalu te ugledati i susresti čovjeka koji ima odgovor na moju egzistenciju. Za takav iskorak morali su biti jaki motivi. Nevolje i vjera. Djeluje nestvarno, biti s Kristom bez ikakvoga straha i nadmetanja, biti s Kristom u pustinji života osjećajući miris svježega kruha. Biti s Isusom koji zrači milošću, posvećuje pozornost, razumije i liječi. Taj prizor i nas podsjeća na ratne devedesete godine, kada su naši branitelji, s krunicom u ruci i vjerom u srcu, pohitali braniti svoju domovinu. To je bila oluja života, koja nam je donijela slobodu. Branitelji, hvala vam!

Učenici, dramatično zabrinuti za mnoštvo, rekoše mu: „Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.“ Za njih je jedino rješenje otpustiti ljude. Zar tako ne postupaju mnogi suvremenici, bezbrižno otpustiti, otpisati čovjeka. Ako ih ne otpusti ne će otići sami od sebe, čekat će ga, a mogu se razboljeti u hladnoj noći i od zaraze koronavirusa. Ali, Isus, ne samo da nikoga nije otpustio, nego je liječio bolesnike. Učenici se požališe Isusu da je to pust kraj i kasno je, a još je dirljivije da se Isus sažalio nad mnoštvom. Stoga, ganut neobičnim prizorom, reče učenicima: „Dajte im vi jesti.“ Neobičan odgovor, zar ne? Kako će ih nahraniti s pet kruhova i dvije ribe, a nemaju ni za sebe. Snažne li poruke: "Dajte im vi!" A, jesmo li mi ganuti pred nevoljama bližnjih? Znamo li naći način i dati drugima jesti?

Učenici su solidarni s narodom, ali ga ne razumiju, pa rekoše Isusu da ih otpusti kako bi „kupili“ hrane, a Isus veli da im oni „daju“ jesti. Učenici još nisu prihvatili duh Blaženstava i dijeljenja. Kupiti i dati, nije isto. To su dva različita životna pristupa: svjetovni i duhovni. Ako želiš nešto imati moraš platiti, kupiti, jer nema ništa besplatno. Kupoprodaja je logika svijeta, stvarna i ispravna. U tomu nema ništa skandaloznoga, ali u toj logici nema ništa svetoga, velikog, duhovnog, osjećajnog, jer se ističe vječna iluzija jednakosti: treba platiti da bi se imalo, da bi se preživjelo. Kako će platiti i kupiti oni koji nemaju novca, koji nemaju i ne mogu raditi ni zaraditi, koji su bolesni i nemoćni. Ima li društvo odgovor na ta pitanja? 

Isus uzima u obzir sve čovjekove radosti i žalosti te oplemenjuje pristup životu riječima: „Dajte im vi jesti.“ Čovjek, dakle, postoji da bi pomogao drugomu, nitko nije izuzet. Prema Isusovoj logici ne treba kupiti, nego podijeliti ono što se ima i tada to postaje obilno. Imali su samo pet kruhova i dvije ribe, to je ukupno sedam, a broj sedam je znak svega što netko ima. Kada netko za sebe zadrži sve što ima, to postaje manjkavo, a kada dijeli, pa makar i malo, postaje preobilno. Isus nije rekao prodajte, razmijenite i posudite, nego izričito i radikalno veli: „Dajte“. Time nadilazi ekonomske računice i trgovinske kalkulacije i postavlja posve drugo načelo: dati bez ikakvih očekivanja, dati makar bio gubitnik, dati s ljubavlju, s osjećajem, besplatno, dati zauvijek. Upravo je to Isusova logika, koju je potvrdio dajući svoj život na križu. Danas mnogi misle da mogu sve kupiti: vjeru i Boga, dostojanstvo i empatiju. Kada se duhovno i vjersko kupuje i trgovinski promatra postaje nevrijedno i svetogrdno, porazno. 

U činjenici umnažanja kruha i riba prepoznaje se duboki smisao Isusove euharistijske večere – potpuno predanje, dijeljenje samoga sebe. Isus se u sakramentima daje kao duhovna hrana izgladnjelomu čovjeku. Pokazuje da ima moć nahraniti cijeloga čovjeka i sve ljude. Prije umnažanja naredio je da svi posjedaju po travi. Zašto? U rimsko se doba svečano blagovalo ispružen po ležaljkama, a to je bio gospodski način, a posluživale su ih sluge. Da, Isus želi da se gladno mnoštvo, svi mi, osjetimo njegovom „gospodom“, želi da ih učenici poslužuju i time pokazuje dostojanstvo i snagu euharistije, želi da mi budemo njegovi službenici, koji dijele i žive od euharistije, koji okupljaju i poslužuju, isključene i obespravljene.

Suvremeni bi čovjek upitao kakve koristi imamo od tih pet tisuća ljudi ili koja su njihova prava? Njihovo je jedino pravo, u nepravdom ogrezlom društvu, glad i žeđ. Njihov stadij je nemoć, siromaštvo i potrebe. Društvo je sustavno zatrovano koristoljubljem, jer, imao prava ili ne, kakve ti koristi ako nemaš novca. Komu danas trebaš bez novca i društvenih mreža, odnosno takav si svima teret, a u ljudima, koji su se okupili oko Isusa, odzvanja govor proroka Izaije: „ako i nemate novaca, dođite!“. To je snaga vjere, to je privlačnost Božje istine i empatije, koji poručuje da mu je dovoljna naša glad i žeđ. Isus veli: „Dajte im vi jesti“. Hm, od čega?

No, čega je suvremeni čovjek gladan i žedan? Što mi to stvarno treba da bih bio sit i sretan? Tehnologija, napredak… Je li to glad za Kristom i za drugim? Glad za razumijevanjem i poštovanjem, za ljubavlju i mirom, za prihvaćanjem i pravdom? Ili je to samo glad za kupovinom, žeđ i želja nešto uzeti i imati, hvaliti se i biti poznat? Ili je to zaista duhovna glad da bih nekomu nešto dao i drugoga usrećio? Evanđelje nije samo ono koje siti nečiju glad, nego postaje naše gladovanje i žeđanje, postaje naš izvor i utjeha, odgovor i smisao, poučava nas stvarnoj gladi, gladi za istinom, za nebom, za Isusom. U suprotnomu, nagrižena civilizacija ide kraju.

Evanđelist veoma jezgrovito opisuje okolnosti toga dana i događaja iz čega naviru razna pitanja. Što gladno mnoštvo očekuje od Isusa? A mi? Zašto su sa svih strana u tolikomu broju došli do njega? Komu mi idemo? Je li se Isus preplašio tolikih ljudi i njihove gladi? A učenici? A društvo i mi, čime bismo nahranili jednoga, a kamo li pet tisuća? No, čudesno je u ovoj prispodobi da nitko iz mnoštva, koje se okupilo u pustinji, na obali jezera, ne odlazi. Unatoč tomu što su imali samo pet kruhova i dvije ribe, što je premalo i za učenike, nije se stvorila napetost i nered. Ipak, u Isusovim rukama pet kruhova i dvije ribe, koje nije zadržao za sebe, dovoljno je da nahrani mnoštvo i da pretekne. Izgledalo je malo, ali je bilo za sve. Kada 'moj' kruh postaje 'naš' kruh, događa se nešto čudesno. Kada se odričem za dobrobit drugoga, Bog blagoslivlja i čovjek se siti, jer samo Bog može nasititi ljudsko srce.

Kada počinje ljudska i društvena glad? Ako pojedinac ili skupina štede svoj kruh samo za sebe, tada počinje duhovna i tjelesna, osobna i društvena glad. Ako poslovođa misli da samo njemu i njegovoj djeci treba u izobilju, pa iskorištava svoje radnike i ne daje im zasluženu plaću, tada dolazi do gladi i nepravde, ako moćnici ovoga svijeta smatraju da oni trebaju biti još moćniji, tada nastaje glad u svijetu, ako zapadno društvo ili dobrostojeće zemlje misle da samo oni trebaju solidno živjeti, pa snagom moći uvjetuju druge držeći ih robovima te iskorištavaju sve prirodne resurse drugih naroda, tada nastaju teške nepogode. Nevolje koronavirusa pokazuju prazninu, izgladnjelost i tugu ljudskoga duha.  

Zaista, dok ljudi i društvo ne upoznaju Isusa i dok ne usvoje njegovu logiku glad se na ovomu svijetu ne će iskorijeniti, štoviše, bit će sve više gladnih i žednih. Jer samo darovani i podijeljeni kruh je Božji blagoslov. Isus je nad kruhom i ribama izrekao blagoslov, a blagosloviti znači da ono što imamo nije naš posjed, nego dar koji treba dijeliti. A što imamo a da nismo primili? Učenici nisu gospodari toga kruha, nego djelitelji, sluge. Njihova je zadaća uzeti i blagosloviti kruh, razlomiti ga i dijeliti. 

Stoga, okupljati se oko Isusa, sudjelovati na euharistiji znači biti Božja gospoda. Darovani i blagoslovljeni kruh umnaža se ako je odraz vjere, suosjećanja s drugima, ako u sebi sadrži ljubav i hrabrost, ako se pouzdaje u Isusove riječi: Dajte im vi jesti, dajte im besplatno, dajte im od srca, dajte im u moje ime, ne bojte se, ne škrtarite u ljubavi, ja ću blagosloviti vaše darivanje. Poslani smo pomagati drugima, darivati svoje vrijeme i sposobnosti, suosjećati s drugima, žrtvovati se za druge, a ne samo očekivati da nama drugi nešto učini. Treba se trgnuti iz svoje unutarnje skučenosti i jadikovki, škrtosti i pohlepe te osluhnuti Kristovu logiku života. Tada ćemo moći zdušnije moliti: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, dakle, ne samo meni, nego svima.

Društvo je u sebi toliko sebično i podijeljeno da zaboravlja na temeljne vrjednote i ljudske potrebe, na slabe i siromašne, to je društvo koje iskorištava, a ne zna darivati. Međutim, Isus je uzeo kruh, blagoslovio ga i dao učenicima, a učenici ga podijeliše mnoštvu. Učenici su  podijelili sve što su primili. Svi su bili siti i preteklo je. Kako to? Taj kruh je Isus Krist i to je odraz vjere, to je Božja logika.

Učenici su najprije osluhnuli što im Isus govori, njemu su se obratili, njega su primili i predali ga potrebitima. Nisu imali ništa osim pet kruhova i dvije ribe, pa im Isus reče: „Donesite mi ih ovamo“. I nama isto veli. Zaista, sve što imamo treba donijeti i staviti pred Isusa, tj. sve svoje imanje i neimanje, sve svoje planove i želje, svoje radosti i žalosti, boli i patnje, brige i nade, siromaštvo i bogatstvo, sve dobiva svoj smisao samo kada sve, bez zadrške, stavimo pred Isusa. Jer Isus „dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.“ Isus nas poziva da njega dajemo drugima, da ga svjedočimo, da ga s radošću dijelimo, u suprotnomu zavaravamo se ako se zatvaramo u sebe misleći da ćemo svojim snagama i zakulisnim igrama moćnika druge nasititi i dati radost. Ljudima treba živi kruh, Isus Krist. 

Ponekada nam se učini suvišnim samo darivati misleći da ni nama ne će doteći. No, vjerujem da su mnogi od nas iskusili Božje milosrđe i doživjeli kako nam Bog, kada najmanje očekujemo, nekako gotovo nečujno, na razne načine vrati ono što smo s ljubavlju za druge učinili. Evanđelist reče da su na kraju od preteklih ulomaka prikupili dvanaest košara. Gdje nema kalkulacije s Bogom, tamo uvijek pretekne od njegove dobrote. Nije sve u novcu, ali kao da prevladava interesni, izolacijski i individualistički mentalitet. Mnogi će radije baciti hranu i odjeću, nego pomoći potrebnima, neki će se radije povući na društvene mreže, nego podijeliti vrijeme i sposobnosti s drugima. Koliko se baci hrane a koliko je gladnih, koliko se pokrade i koliko li je uhljeba i namještenih projekata, dok drugi pošteno rade ili čekaju koricu kruha i dašak razumijevanja. Suvremenomu čovjeku sve, osim interesa, postaje teško i naporno, nije spreman podijeliti ni osmjeh ni kruh s drugima ako nema koristi, niti moliti niti živjeti za druge nego samo za sebe i svoj provod. Daleko je to od Isusova duha: „Dajte im vi jesti.“ 

Tko usvaja Isusov pristup životu, često pred drugima biva ismijan te ispada zaostao i od takvih dobije praznu košaricu. No, Bog vidi mnogo dublje i nikoga ne će ostaviti na cjedilu, on blagoslivlja i daje u izobilju, ali potrebna je vjera i suradnja s njim. Jer, čuli smo, svi su jeli, bilo je za sve i za sva vremena, za svako pleme i za svaki mjesec po košaru. Treba sakupljati u Božje košare, tj. ništa se ne smije baciti, jer uvijek ima potrebitih, a razne su potrebe u suvremeno doba. Ništa ne smije propasti od onoga što nam je darovano. U tomu vidu lakše razumijemo riječi sv. Pavla koji se pita: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ Onaj tko je upoznao Isusovu ljubav, tko vjeruje i daruje Isusov kruh, taj će zajedno sa sv. Pavlom odgovoriti: „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor ne će nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“

Što nam preostaje nego zavapiti: Gospodine, pomozi nam da budemo tvoj kruh, kruh koji se daje i dijeli za život svijeta. Amen.