Jedanaesta kroz godinu - A

Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim (Mt 9,36-10,8)

U kakvomu je duhovnomu i zdravstvenomu stanju naš narod? Ima li se tko "nad njim sažaliti"? Kakvo je stanje čovječanstva? Što je ljudima potrebno? Ima li sućuti i humanosti, suosjećanja i dobrote u svijetu? Što treba činiti? Tko zna što im je potrebno, tko i kako uspostavlja red? Zasigurno na ta životna pitanja postoje različiti odgovori. O stanju, odnosno susretu Isusa i izraelskoga naroda, evanđelist Matej zapisa: „Kada Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.“ Evanđelist govori o ganutomu Isusu, koji sebe smatra poslanim izgubljenim ovcama doma Izraelova. Znamo li se mi sažaliti pred nevoljama čovjeka i naroda? Isusovo suosjećanje, odnosno milosrđe daje smisao poslanju njegovih učenika. No, što Isus čini kada je vidio narod u takvomu stanju?

Uočavamo da je, prema Isusovoj prosudbi, narod izmučen i shrvan, umoran i malaksao, pa izgleda kao ovce bez pastira. Narod djeluje izgubljeno, prepušten sam sebi, jer nema vođu, koji bi ga mogao okupiti i ujediniti, izvesti iz nevolje i ohrabriti. Mnogi između njih su razasuti i bez cilja, prepušteni su neprijateljima. Zar i sami sebe, možda svoju župu i obitelj, posao i državu, ne vidimo katkada u sličnomu stanju? Izraelski narod je bio na rubu rastrojenosti, manjkala mu je povezanost, staložen i siguran, razborit i domišljat vođa. Izvrgnut je svim zlim utjecajima, pogođen je bolestima, izgladnio, iscrpljen i prepušten samovolji sebičnjaka. Zapravo, narodu nedostaju jasni ciljevi i ljestvica zajedničkih vrjednota, treba mu briga i ljubav. Zbog toga je izgubljen i umoran, shrvan i izmučen, pa gubi snagu i nadu. Isus, ne samo da vidi narod u takvomu stanju, štoviše, ta ga je spoznaja ganula i čini sve što je u njegovoj moći da mu pomogne. S druge strane, zar i danas ne živimo u čudnoj, shrvanoj i izmučenoj, individualističkoj i materijalnoj kulturi u kojoj nema mjesta za Isusa i duhovnost, za zajedništvo i ljubav, u kulturi u kojoj nedostaje sućut i osjećaj za druge, briga za zajedničko dobro. Humanističkomu društvu, u kojemu je sve manje humanosti, trebaju pastiri, vođe, ne bilo kakve, nego osobe po srcu Isusa Krista, puni milosrđa i sućuti. Jer bez njegova milosrđa i duhovnosti ne mogu vidjeti istinu o narodu niti spoznati u kakvomu je stanju čovjek, Crkva i čovječanstvo.

Mnoštvo je stalo pred očima i pogledom Isusa Krista, ali i danas postoji mnoštvo blizu naših očiju i daleko od naših pogleda. Mnogi su životno izmučeni, gladni i usamljeni, prognani i napušteni, zabrinuti i nezbrinuti. Sve to upućuje na veliku zadaću, tj. trebali bismo osobno i zajednički progledati, osjećati i zauzeti se za shrvane ljude. Najprije se vidi srcem, prožetim Duhom Božjim, u suprotnomu ne mogu pomoći ni banke ni fondovi. Mnoštvo je bilo toliko nepregledno da ih sâm Isus nije uspijevao sve saslušati i svima pomoći. Sukladno tomu, Isus izričito govori učenicima da je žetva velika, a radnika malo. Mnogo je bolesnih i razočaranih, iznemoglih i gladnih, izgubljenih, uplakanih i tužnih, a malo je radnika koji će raditi po Božjim zapovijedima, malo je istinskih pastira. Što Isus čini? Vidjevši toliku nevolju naroda Isus prije svega poziva svoje učenike i reče im: Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Ne poziva ih da rade zamršene stogodišnje planove i programe koji će biti predmet smutnje ili mešetarenja, nego ih poziva da mole, da ih Duh Božji pročisti, osvijesti i gane, jer trebaju mu radnici čista srca i spremna duha. Taj Isusov čin zasigurno je zgražajući za suvremene racionaliste, humaniste i zagovornike ljudskih prava. Oni bi rekli: ma kakva molitva, izvlači se, zašto nije napravio znanstveno istraživanje i financijsku projekciju, zašto ih nije nahranio kada je tako moćan.

Isus nam svojim činom šalje temeljnu poruku, podsjeća nas na bit života, tj. da je Otac nebeski Gospodin i Gospodar naroda, sve je u njegovim rukama i njemu je sve moguće. Najprije se njemu treba pokloniti i prikloniti. Jer, narod i čovjek nisu i ne smiju biti područje muljanja, korupcije i eksperimenta, površnih rasprava i lažnih obećanja, stranačkih nadmudrivanja, neostvarivih programa i mjera samo ljudske strategije i pomoći. Tko uistinu želi pomoći narodu, to ne može činiti samovoljno, u svoje ime i na svoju inicijativu: treba ga poslati Gospodin i Gospodar žetve i života. Zato Isus poziva na molitvu, jer u molitvi se očituje poniznost i otvorenost Bogu, priznajemo da smo o njemu ovisni, da je on, a ne mi, Gospodar žetve. U prvomu čitanju čuli smo da je u Staromu zavjetu uvjet za savez s Bogom bila vjernost, poslušnost, poštivanje Božje volje. Na toj crti je evanđelje, pa priznavanje Boga kao Gospodara žetve, molitva za pomoć, vjernost, poslušnost i odaziv na Isusov poziv, uvjeti su služenja i brige za narod. U suprotnomu, bez tih dubinskih Kristovih mjerila, opasnost je da zavlada virus sebičnosti i pandemija ljudske samovolje te iskorištavanje i manipulacije narodom. 

Nakon što je opisao stanje naroda i postavio uvjete kako mu pomoći, Isus šalje svoje učenike. Istom kada su duhovno osposobljeni mogu ići po svemu svijetu, inače bi to bilo bezglavo srljanje. Isus se postavlja i ponaša kao istinski Gospodin i Gospodar žetve, naroda. Postavlja se kao onaj koji može dati mir, vratiti radost i polet života. To što Isus čini ostvaruje se u ime Božje, time se očituje Božja volja i milosrđe za narod, a to mu daje utjehu i nadu, sigurnost i povezanost, usmjerenje i smisao, u tomu baštini čvrsto vodstvo i pomoć. Kroz tu prizmu treba promatrati Isusov poziv učenicima i u tomu duhu su pozvani ispuniti svoje poslanje. Isus bira dvanaestoricu učenika, apostole, poslanike, a to su oni koji ga slijede i žive u zajedništvu s njim. S njim i po njemu se pripremaju na služenje narodu. Bez uporišta u Isusu narod biva predmet izigravanja i koristoljublja.

Možda će, ipak netko reći, pa zašto molitva? U molitvi Boga treba priznati Gospodinom i Gospodarom, u suprotnomu ljudi od sebe stvaraju grabežljive bogove. K tomu, Isus učenike šalje i daje im vlast - koju i nad čime? Daje im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Dakle, Isus veoma dobro vidi bît problema, jer postoje zli duhovi koji se ne mogu pobijediti ni vojskom, ni silom, ni novcem, nego prije svega molitvom, Božjim Duhom. To, dakle, nije vojna, politička i bankarska moć, nego moć i vlast Duha Svetoga. Zar i u našemu društvu nema zlih duhova, bolesti, nemoći, ali ne čini li nam se da je malo poniznosti i molitve. Kako bez molitve voditi narod i Crkvu, kako shvatiti njegove istinske, duhovne i tvarne potrebe? S druge strane, Isus govori o „izgubljenim ovcama doma Izraelova“. I danas ima onih koji se gube u svijetu bezboštva i hedonizma, koji radi svojih interesa i korupcije, napuštaju vjeru i Crkvu, obitelj i narod, istinu i pravdu. Zato Isus i danas poziva svoje vjernike i kaže: žetva je velika a radnika malo. Molite gospodara žetve. Treba se pokloniti pred gospodarom žetve i moliti, jer potrebni su nam ponizni i mudri, duhom jaki, crkveni pastiri i društvene vođe. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li oni, koji se natječu za društvenu vlast uopće mole ili se oslanjaju samo na ljudske doskočice, financijske i medijske zakulisne igre. Crkva je pozvana uvijek i za sve moliti.

Osim što je pozvao na molitvu Isus konkretno djeluje. Kako? Znao je da će uskoro otići s ovoga svijeta, a želi ostati s narodom i zato šalje svoje učenike, ali ne kao neke anonimce, kao tajno društvo, nego ih šalje po imenu. A, što će činiti: prije svega propovijedati kraljevstvo Božje, pomagati bolesnima, izgoniti zloduhe, mrtve uskršavati, čistiti gubave. Mi smo njegovi suvremeni apostoli te svakoga od nas po imenu poziva, šalje i daje nam duhovnu moć. Isus točno određuje što treba činiti, jer zna što je najpotrebnije shrvanomu i izmučenomu narodu. 

Danas se javljaju neki samozvani proroci i određuju, pa i zakonski, što bi to navodno trebali činiti Kristovi učenici, do te mjere da mijenjaju duh evanđelja i crkvenoga nauka, kao da je to ljudska priča. Apostoli ne idu na osobnu inicijativu ni u svoje ime, nego su poslani od Gospodara žetve. U tomu je snaga apostola, vjernika. Tko priznaje Boga Gospodarom žetve on čini ono što Gospodar traži i postaje slobodan, a tko prizna samo ovozemaljske gospodare i on čini ono što mu oni naređuju – i taj postaje rob njihove samovolje. Isus apostole najprije šalje izgubljenim ovcama doma Izraelova, a svjetski gospodari traže svoje interese.

Danas je također svijet, narod u stanju gubljenja ljestvice vrednota, smisla, izmučen i shrvan. I danas su narodu potrebni apostoli, osobe vjere i ljubavi, hrabra i otvorena srca, jer i danas je žetva velika, a radnika malo. Gospodin nas poziva u svoju žetvu. Mnogi misle da mogu spasiti svijet, napuštene i shrvane ljude samo ljudskom moći i da je čovjeku dovoljna samo materijalna utjeha, ali mira i radosti nema dok ih Bog ne udijeli. Isus i danas poziva svoje apostole, stoga bismo mi vjernici, prije svega, trebali moliti Gospodara žetve da pošalje radnika u svoju žetvu i potom činiti ono što Isus čini: jer besplatno primiste besplatno dajte. Stoga, dok je vremena, odazovimo se na Isusov poziv, pokažimo kršćansku ljubav i suosjećanje, da bismo se mogli, kako reče sv. Pavao, „dičiti u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.“ Amen.