Šesta vazmena - A

Ne ću vas ostaviti kao siročad (Iv 14,15-21)

Apostol Petar naviješta da je Isus „ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu“. Bolna je spoznaja da je ubijen Sin Božji, ali je poruka ohrabrujuća, jer je oživljen u duhu, uskrsnuo je. Nije mrtav, nego živ, s nama i u nama. Zašto su ga ubili? Protivnici Božje istine nisu podnosili Isusa, pa su ga progonili i na kraju raspeli. Isus pati i živi sa svima koji pate, koji su nepravedno i nedužno progonjeni i ubijeni. I danas, u dvadeset i prvomu stoljeću, oni koji se trude živjeti po Kristovu primjeru i svjedočiti evanđelje, mnogima smetaju, nailaze na osporavanja i protivljenja, štoviše, na prijezir i progonstvo, a neki i na mučeništvo. Zlo jednostavno ne može podnijeti da netko živi po Božju, da voli Crkvu i svoj narod. U svijetu su mnogi kršćani progonjeni, osporava se Crkva i njezin nauk, širi se bezboštvo i kultura relativizma.

Nalazimo se u mjesecu svibnju, koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji, ali taj nas mjesec podsjeća i na velike nevolje našega naroda. Pri kraju i nakon Drugoga svjetskog rata dogodio se križni put na kojemu su prognane i poubijane stotine tisuća nedužnih ljudi i to je bio genocid nad hrvatskim narodom. Taj zločin još nije posve istražen, o njemu se dugo šutjelo, a i danas ga neke društvene elite cinično prikazuju. To je bila tragedija u kojoj je komunizam pokazao svoje zločinačko lice. U ime komunizma progonili su i ubijali nedužne ljude samo zato što su katolici i Hrvati. Društvo se još nije pročistilo te je vidljiv mentalni komunizam. Da bi se opravdalo zlo, narodu se lažno nameće etiketa nacionalizma, a zlonamjerno se šuti o komunističkim progonima i ubojstvima tijekom pedeset godina. Umjesto da priznaju grijeh i obrate se, zagovaratelji i nositelji ubilačkih struktura, bježe od istine jer su im nečiste savjesti te, umišljajući da su istinoljubivi, i danas podgrijavaju javnost podvaljujući fašizam narodu i Crkvi. S druge strane, namjerno se zaobilazi istina o Domovinskomu ratu u kojemu su velikosrpski čimbenici, komunističkim i fašističkim oblicima, pokazali svoju zloću. Ne zanima ih ni Božja ni povijesna istina, pa se valjaju u svojoj laži. Ne može se doći do mira bježeći od istine i omalovažavajući druge, nego se treba suočiti sa stvarnošću, jer samo će nas istina spasiti. I ovih se dana zlo uzjogunilo te se Crkvu proziva zbog molitve za prognane i ubijene na križnomu putu u Bleiburgu. No, snaga Crkve je u nasljedovanju Krista, u molitvi, oprostu i pomirbi.

U posljednje vrijeme, tijekom koronavirusa, zlo na perfidan način pokazuje svoju bjesnoću. U zapadnoj kulturi oduvijek se poštuje smisao nedjelje, međutim, kako posljednjih godina tako i sada, kod nas razni ideolozi nedjelju pretvaraju u radni dan tvrdeći da to zahtijeva tržište. Tržište ne dolazi samo od sebe, nego ga uvode ljudi, a mogu ga, ako hoće, i ograničiti. To je pokazala i koronavirus. Tvrde da će otpustiti mnoge radnike ako se ne bude radilo nedjeljom, a zar to nije ucjena?! No, pozadina istine je nešto drugo. Tržište ne će propasti ako se nedjeljom ne radi, nego ako se krše Božje zapovijedi i omalovažava čovjekovo dostojanstvo. Čovjek je duhovno biće, a Bog je odredio da se nedjeljom ne radi i da se toga dana posebno slavi njegovo sveto Ime. Zlorabeći nedjelju zlorabi se čovjeka, pa propada čovjek i obitelj, društvo i  tržište. Naša je kultura prožeta kršćanstvom i nedjelja je oduvijek Gospodnji dan u kojemu se osobito slavi Boga, vjernici se okupljaju u crkvama na svetoj misi te se vrijeme provodi s obitelji, rodbinom i prijateljima. Dakako, postoje neka područja koja moraju raditi i nedjeljom i sve se može kulturno urediti. Pozadina uvođenja radne nedjelje nije za dobro radnika ni tržišta, nego je osobni interesi i suprotstavljanje Božjoj zapovijedi i perfidno ponižavanje vjernika i naroda, Crkve i kršćanske civilizacije. Pred tim izazovima, pred raznim zakulisnim igrama i prijetnjom koronavirusa katkada se osjetimo nemoćni i napušteni od svih, međutim Krist nam i danas šalje svoju poruku. Koju?

Ne ću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama, reče Isus svojim učenicima prije odlaska s ovoga svijeta. Zašto im to govori? Tada je prevladavalo poganstvo, koje je širilo mnoga božanstva tražeći sreću u hedonizmu raznih oblika. Poročna vlast i bezbožno ponašanje u ljudima su stvarali očaj, pesimizam i malodušje. Na tragu takvoga odnosa prema životu osjećali su se napušteno, kao prava siročad, beznadni i bezvoljni.

Pogani i društvene vođe prezirali su i progonili kršćane. Imajući u vidu tragičnu društvenu sliku i stav prema ljudima, Isus svojim učenicima poručuje: Ja ću moliti Oca i on će vam poslati Branitelja, Duha Istine. Ne ću vas ostaviti kao siročad. Nije ih ostavio kao što to čine farizeji, besramni ideolozi i tržišni glodavci, nego ih je zaštitio svojim Duhom, ispunio ih je ljubavlju nebeskoga Oca. Samo Očeva ljubav čisti srca, pruža slobodu, otkriva istinu i daje nadu. Nije želio otići ostavivši ih u nemilosti zloduha, nego im šalje Branitelja, Duha Istine. Isus želi da svijet upozna Istinu. A, tko se utječe Duhu Svetomu, izdržat će sve najezde mrzitelja Istine i svjedočit će njegovu ljubav. Isus im izričito veli da Duha, kojega im Otac šalje, svijet, zaveden bezboštvom i zloćom, ne može vidjeti, jer ga ne poznaje, a vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Je li suvremeno društvo želi spoznati istinu, poznaje li Boga? 

Takav je Kristov odnos u kršćanima ulijevao nadu i vjeru te su živjeli puni vedrine, bez straha i gorčine. Isus danas i nama, u doba suvremenoga poganstva, poručuje da nas ne će ostaviti kao siročad, nego nam šalje Duha Branitelja te nas poziva da mu se posve otvorimo. Kršćani se stoga ne smiju povući iz svijeta i ostaviti ga mrziteljima Boga i čovjeka da se mrcvari kao siročad. Apostol Petar jasno naviješta: Krist neka vam bude svet, u srcima vašim i budite spremni obrazložiti razlog nade. Pogani i mrzitelji u svojim srcima nemaju nade ni vjere. Zato smo mi kršćani pozvani obrazložiti i navijestiti smisao Kristove nade. Pozvani smo, unatoč svim zamkama i progonstvima svijeta, snagom Duha biti spremni svojim životom drugima otkriti Očevu ljubav, pokazati Krista, jer bez nade u Krista život nema smisla, raspada se, obezvrjeđuje se čovjeka i nedjelju, kleveće, progoni, ubija, mešetari i tada život postaje sirotinjski, a ljudi siročad. Tada je život nesadržajan i nalik je prostorima nakon potresa i bolesniku koronavirusa.

Pitamo se zašto svijet i čovjek postaju siročad? Takvi postaju ako nema dobrote, svetosti i ljubavi, takvima postaju ako ne poznaju Oca ljubavi, ako se odriču Isusa i ne priznaju Duha Branitelja. Isus to zna, pa kaže učenicima: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. … tko ih čuva i mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac i njemu se očitovati. Božja ljubav širi vidike svetosti i zajedništva, ona je snaga vjernika i Crkve.

Sve stoji u riječi: Ako me ljubite… Ako ljubite kao što Isus ljubi ne ćete biti siročad, ući ćete u novi život i stvorit ćete ispravan odnos prema Bogu, svijetu i drugima. Ta ljubav daje svjetlo, snagu i radost. Ta ljubav čisti srce i savjest, ne živi u prošlosti, zabludi i laži, nego kroči naprijed prema Ocu i život mu cvjeta spontano kao cvijet. Tko čuva Kristove zapovijedi ljubi i živi kao Krist. Tko ljubi Krista, Krist stanuje u njegovu srcu, djelima, riječima i on ga mijenja. Tko ljubi taj ne zadaje rane, ne krade, ne izdaje, nije nasilan, nego blagoslivlja, prihvaća, vjeruje, širi nadu. Stoga, 'ljubi i čini što hoćeš, ljubi i idi gdje te srce nosi', reče sv. Augustin.

Danas, u doba koronavirusa i doba novih oblika progona, pozvani smo upravo tu ljubav pokazati i posvjedočiti svima koji pate, svima koji su pali u očaj. No, kao i u pogansko doba, i danas neki žele medijski i politički, gospodarstveno i duhovno, spriječiti kršćansku nadu i ljubav, prognati Krista i ubiti kršćane, međutim kršćanska ljubav snagom Duha nadilazi sve prizemne hajke i pomaže sačuvati slobodu i živjeti časno. Stoga, treba biti odgovoran i budan te nakon pandemije uočiti onaj drugi, prikriveni oblik koronavirusa: licemjerje i pohlepu, gramzljivost i mešetarenje ljudima i državom te upoznavati i shvatiti bît života s Kristom, njegovu poniznost i dubinu ljubavi. 

Jer Krist reče: Ne ću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Ako ljubite, onda niste ni sada niti ćete biti ikada, ni u pandemiji ni u potresu, ni siročad ni napušteni, jer Božja ljubav je tu, ona se očituje, ona je nepresušni izvor. Isus nas trajno hrabri i poručuje: spoznat ćete da sam ja u Ocu i vi u meni. Da, mi smo trajno u Bogu i Bog u nama, kao dijete u utrobi majke. Ako dijete majku još ne može vidjeti, ipak na razne načine otkriva mnoštvo znakova njezine ljubavi, topline i nazočnosti: ona ga nosi, hrani, miluje, čuva i hrabri.

Svatko od nas je pozvan istraživati, otkrivati i prepoznavati oblike i tragove Božje ljubavi. Stoga, neka u našim dušama trajno odzvanjaju Kristove riječi: Ja živim i vi ćete živjeti. Eto zašto ne možemo propasti, izgubiti se i postati siročad. Krist živi, s nama je i daje nam svoga Duha. I što nam je činiti? U Djelima apostolskim piše: „Filip siđe u grad samarijski i stade im propovijedati … iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu.“ 

Svijet je progonio i mrzio Krista, od toga ne ćemo biti izuzeti ni mi ni Crkva, ali kao što je Krist oživljen u duhu tako ćemo i mi zajedno s njim uskrsnuti na vječni život. Stoga, da ovaj svijet i društvo ne bi postali siročad, Crkva i svaki od nas vjernika, pozvani smo pronaći svoju Samariju i u njoj, snagom Duha, kao Filip i drugi apostoli, navijestiti ljubav Isusa Krista. Amen.