Peta vazmena - A

Ja sam put, istina i život (Iv 14, 1-12)

Kada se gradi neka kuća ili bilo koja druga zgrada najprije se postavi kamen temeljac, dobro se učvrste temelji da bi zgrada stajala na čvrstomu uporištu. Apostol Petar poučava nas da je Isus Krist živi kamen, kamen temeljac na kojemu počiva Crkva, duhovna građevina. Po krštenju pripadamo tomu duhovnomu Domu – Crkvi, u nju smo ugrađeni kao živo kamenje u kuću nebeskoga Oca. Čemu služi ta duhovna zgrada? Apostol veli da se u nju ugrađujemo za sveto svećenstvo da prinosimo duhovne žrtve. Po sakramentima i vjeri ugrađujemo se u Krista, postajemo njegovi svećenici. Tko u njega vjeruje, ne će se postidjeti, naučava apostol Petar.

Sam je Otac nebeski postavio temelje Crkvi kao zajednici vjernika utemeljivši je na svomu Sinu Isusu Kristu. Crkva nije bilo kakva zgrada, niti je se može promatrati kao neku udrugu ili stranku, agenciju ili tvrtku, idola ili sektu, ona je Božja duhovna tvorevina, sazdana od onih koju u njega vjeruju. Nije dovoljno sam za sebe vjerovati. Pozvani smo okupljati se u zajednici vjernika, u Crkvi, u svojoj župnoj zajednici i zajedno slaviti Boga. Svatko od nas na svoj način pridonosi njezinoj izgradnji i slavi Boga. Na ovomu svijetu ne gradimo trajnu zgradu, nego hodočastimo u nebesku domovinu, svi se zajedno spašavamo u Božjemu kraljevstvu, u kojemu Otac nebeski ima mnogo stanova. Na tomu hodu otkrivamo smisao prolaznosti života, jer živimo u nestalnomu i ograničenomu svijetu, svijetu punom boli i patnje, strahova i sumnji.

Nesavršenost života i svijeta pokazala je pandemija stavljajući Crkvu i društvo pred mnoge izazove. Logično nam se nameće pitanje zašto živimo na ovomu svijetu, koji je cilj i smisao života? Živimo li samo da bismo jeli i pili, provodili se i ostvarili karijere? Čemu toliki strahovi i patnje? Ima li života nakon smrti? Apostol nas Petar, naviještajući Krista, koji nas oko sebe okuplja poput kamenja zgrade, upućuje na vječni Dom. Koji? Što nam Krist poručuje?

Na hodu do nebeske domovine, kroz ovu dolinu suza, pitanje je hoće li ljudi nakon pandemije duhovno progledati i započeti obraćenje ili će se možda još više udaljiti i zaboraviti na izgradnju Crkve – Božje zgrade? Od prošle nedjelje popustile su mjere i ponovno se može u crkvama okupljati na liturgijska slavlja. No, ne čini li nam se da već mnogi neopravdano posustaju? Starijima i kroničnim bolesnicima preporuča se ostati doma, međutim što je sa zdravima, očevima i majkama, djecom i mladima? Nakon korizme i uskrsnoga vremena nema navale ni u ispovjedaonice. Ali, gradske ulice, šetnice, plaže, razne trgovine posjećuje mnoštvo ljudi, a kada se radi odlasku na svetu misu mnogi se pozivaju na mjere glede koronavirusa. Je li to znak da je naše kršćanstvo umorno, da je ono uglavnom umotano u ruho tradicije i formalizma, je li to znak da vjera slabi i da se zgrada ruši pred povjetarcem liberalizma i sekularizma? Je li to poruka Crkvi da treba razmišljati o novim načinima evangelizacije i misionarskoga pastorala, jer odgovorni smo za navještaj Božje riječi i za izgradnju „duhovnoga Doma“ - Crkve!? Možemo li ostati ravnodušni, odnosno kako ne biti zabrinut i uznemiren?

Neka se ne uznemiruje srce vaše, reče Isus učenicima. Zašto? Apostoli su, kao lađa na valovitomu moru, bili uznemireni jer Isus odlazi. Isus je 'živi kamen temeljac', o kojemu zavisi sigurnost cijele zgrade, odnosno Crkve i svijeta. Zato je temeljeno pitanje odnosa prema Isusu i njegovoj Crkvi. Kao što su djeca preplašena kada im nekamo odlaze majka i otac, tako je i apostole zahvatio golemi strah i nesigurnost života bez Isusa. Je li suvremeni čovjek uznemiren bez Isusa ili se stidi da ga ne bi netko vidio ili čuo govoriti o Isusu? Apostoli su u strahu jer su smisao života usmjerili na svoje snove i vizije, odnosno nisu imali potpuno pouzdanje u Boga. Još nisu bili čvrsti u vjeri drhteći da će ih pregaziti neprijatelji, smrt i zlo. Isus nakon uskrsnuća učenicima najprije daruje mir, a sada su uznemireni. Nemaju mira, a najvažnije je unatoč svemu sačuvati mir srca. To mogu samo osobe čvrsta duha i vjere. Isus nadilazi okvire ovoga svijeta i ljudskih građevina, dok su apostoli uznemireni jer su usmjereni samo na zemaljske težnje. U tomu Isus vidi njihovu prazninu i potresenost, pa im veli: Vjerujte u Boga i u mene vjerujte. Eto što Krist kaže, poručuje im da u njemu uvijek imaju čvrst oslonac, koji se dohvaća vjerom.

Je li društvo uznemireno? Znači li to da bez koronavirusa čovječanstvo nije uznemireno? Zar je čovjek toliko otvrdnuo da osim toga nema zbog čega biti dubinski uznemiren? Je li to znak čvrste vjere ili duhovne ispraznosti? Pandemija je uznemirila cijelo čovječanstvo. Neki su uznemireni radi života, neki iz straha, neki zbog suočavanja s istinom, neki kako će preživjeti, završiti školu ili fakultet, neki hoće li ostati bez posla, hoće li pokrenuti tvrtku, isplatiti radnike, primiti plaću, hoće li krenuti turistička sezona, neki kako će srušiti vladu, neki kako će dobiti izbore? 

Je li Crkva uznemirena? Jesmo li kao vjernici uznemireni ili ravnodušni ako svojim životom udaljimo Isusa iz ovoga svijeta, ako ne naviještamo i ne svjedočimo vjeru, ako ljudi grade zgradu života bez Boga, ako gube vjeru, ako ne mole, ako ne upoznaju Isusa Krista? Na koji se kamen temeljac osloniti ako nismo s ljubavlju spoznali istinu o Isusu? Jesmo li uznemireni ako se djeca i mladež ne odgajaju u katoličkoj vjeri? Jesmo li uznemireni ako pandemija ostavi negativne posljedice na vjernike, pa svoj mir počnu tražiti izvan Isusova Doma - Crkve? 

Čime je naše srce uznemireno: prolaznim ili bitnim temama? Postoji zdrava, racionalna, odgovorna uznemirenost, a postoji uznemirenost, o kojoj govori Isus, zbog prazna srca, srca koje u sebi nema njegova Duha, mira i vjere. Opasnost je pomisliti da je najvažnije riješiti trenutni problem: da popuste mjere i prođe koronavirus, da se vratim na posao, u školu, u provod, da primim plaću, da ostvarim karijeru. Nitko ne niječe da sve to treba, a je li u tomu sve? Ako je samo to potrebno onda je opasnost da vjera ostane kao zrno na kamenu, da se ne ugrađujemo u Božji dom, da se crkve zatvore i opustoše zbog vjerske nebrige i lijenosti, da duhovni život trne, misleći da će sve to samo od sebe nekako nadoći. To je zabluda, jer najbrže sam od sebe raste korov, dok se za vrjednote i duhovni život treba mukotrpno izboriti.

Isus uočava da je uzrok uznemirenosti učenika manjak vjere, pa ih hrabri: najprije se učvrstite u vjeri i ljubavi, a sve drugo će nadoći, jer: U Oca moga ima mnogo stanova. Zanimljivo, vjera pa stanovi. Dakle, Isus, ne dovodi u pitanje tvarne i odnosne potrebe za održavanje ljudskoga života na ovomu svijetu, nego im daje drugi smisao, drugu perspektivu i postavlja jasan cilj: kroz život vjerno hoditi u Očeve stanove. U suprotnomu, čemu zemaljski stanovi ako izgubim Očev dom? Tko zanemaruje vjeru u Isusa taj gradi kulu od karata, Babilonsku kulu na ovomu svijetu, a tko gradi život na vjeri on osmišljava život u cjelini i traži stan kod Oca nebeskoga. 

Apostol Petar je shvatio dubinu Isusove poruke i zato nas poziva: Pristupite Gospodinu, Kamenu živomu, a tko zanemari ili odbaci Gospodina sam sebe kamenuje neznajući zašto živi na ovomu svijetu. Petar jasno nastavlja i veli: „Vama koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni.“

Isus veli učenicima da ide Ocu pripraviti nam mjesto i da će ponovo doći po nas. Učenici su ostali zbunjeni, jer nisu znali kako to misli izvesti. Isus je mislio na svoju muku, smrt i uskrsnuće. Pripremio nam je svoje probodeno srce, svoju Crkvu, da bismo u njega ušli i u njemu našli svoj stan, pripremio nam je svoje Tijelo i Krv da se imamo čime hraniti na putu prema nebeskomu Ocu, dao nam je svoju Riječ koja nam svijetli put i vodi do Očeva Doma.

Govoreći da odlazi Ocu, Isus reče učenicima da znaju put, a zbunjeni Toma reče: Ne znamo kamo odlaziš, pa kako ćemo znati put? Da, koji je put do Očevih stanova? Je li ljudi zemaljskoga standarda uopće razmišljaju o tomu putu? Isus mu reče: E, moj Toma: Ja sam Put, Istina i Život! To je poruka i odgovor koji nam Isus šalje. Zanimljivo, prema Isusu mnoštvo je stanova kod Oca, a samo jedan Put! Kako razmišlja suvremeni čovjek? Posve suprotno! Misli da na ovomu svijetu, prije svega, treba samo graditi stanove i vile, jer ima mnoštvo putova: vlast i moć, novac i slava, veze i karijera, tehnika, droga, joga, sekte, religije, ideologije, spektakli, pa se u svemu tomu gubi, jer se ne može ostvariti, u tomu ne nalazi trajni smisao i mir, pa postaje uznemiren i ljut, drzak i nasilan, koruptivan i prazan, zaražen i kliconoša zla. 

Isus veli: Ja sam Put! Svi koji misle doći Ocu, do nebeskih stanova, moraju proći tim Putom, preko toga mosta, jer drugoga nema i zato treba što prije uvesti kršćanske mjere, evanđeoske vrjednote, odnosno shvatiti da je Isus Put, Istina i Život. Na tomu putu trebat će pokazati propusnicu, na kojoj se vide stope i tragovi puta na kojemu smo gradili ili rušili njegov duhovni Dom – Crkvu, otisci puta na kojemu smo tražili istinu i život: prema Očevim načelima ili ljudskim interesima?

Isusov govor pomno je slušao i gromoglasno zavapio Filip: Isuse pokaži nam Oca i dosta nam je! Lijepo je što Filip pita za Oca, ali je i čudno, zašto? Isus mu reče: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš: Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako bi to bilo da dijete ne prepoznaje svoju majku ili oca po djelima ljubavi? Zar ne prepoznajemo sebe u Filipu ili Filipa u sebi, jer i mi čeznemo i želimo vidjeti Oca? Toliko je Isus s nama u svojoj Crkvi, a prepoznajemo li ga u njegovoj riječi, u njegovoj ljubavi, djelima, u bližnjima? Zašto?, zato jer samo tako možemo upoznati Oca, zadobiti njegove stanove i umiriti svoje srce. Život je previše bitan da bismo lutali i gubili se tražeći smisao preskačući Isusa. Što nam je činiti?

Isus reče: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim. Mnogi ne čine i ne žele činiti Isusova djela, pa je očito da su tolika zla u svijetu znak manjka vjere u Isusa. No, kršćanski poziv i put spasenja nije individualan i ne možemo reći da je vjera privatna stvar. Ne možemo živjeti samo za sebe ili za ciljeve ovoga svijeta, trebamo jedni druge da bismo očitovali vjeru i činili djela Božja, jer Bog nas želi sve zajedno sabrati u jedan narod. Mi pripadamo Crkvi, trebamo Crkvu. 

U današnjemu prvom čitanju iz Djela apostolskih govori se o prvoj zajednici vjernika koja čini Božja djela. Da, to je i naš put, u svomu okružju, u svojoj župnoj zajednici naviještati i tražiti Isusa u bližnjima čineći djela Božja. Samo tako možemo promijeniti sebe i svijet, a to znači: ne bježati od društva i Crkve, od župne i obiteljske zajednice, nego u njima činiti djela Božja tražeći Isusa i svoje stanove! To je znak da smo na Božjemu putu, to je znak vjere. Stoga, radujmo se jer nam je Isus Krist ugaoni kamen, kamen temeljac, radujemo se što smo pozvani svakodnevno ugrađivati se u Kristov dom - Crkvu! To znači biti uznemiren za Boga i čovjeka, a čovjekovo srce može se smiriti samo ako se smiri u Bogu, reče sv. Augustin. Amen.