Četvrta vazmena - A

Ja sam vrata ovcama (Iv 10, 1-10)

Čovječanstvo stenje pod pritiskom pandemije, hropće od zaraze koronavirusa. Opasnost je da se zbog nerazumnosti i neosjetljivosti sva ljudska stvarnost, a osobito pod vodstvom orkestriranih medija, bavi samo koronavirusom, a da se ispod žita obračunavaju mutni posli, jer u mutnomu se najlakše lovi. Govori se o cjepivu protiv zaraznoga virusa, a šuti se o cjepivu protiv zla i grijeha. Moćnici se prepiru zbog gospodarske prevlasti u svijetu, pa se govori o ekonomskoj krizi kao najvećoj posljedici sićušnoga virusa. Na veliko se predviđaju posljedice ekonomske krize u razvijenomu svijetu, uglavnom jer se tiče ugroze moćnika, a šuti se o nametnutim ratovima, gladi i ekonomskoj krizi u nerazvijenomu dijelu svijeta. Očito prevladava farizejski virus. Ekonomska kriza je bitna, ali je samo maleni simptom stanja, jer postoje druge bolnije nevolje. U temeljima prijepora je kriza vjere, kriza smisla, kriza nade i duhovnosti. Zbog tih temeljnih kriza mnogi ljudi, poglavito mladež, gube smisao života te se prepuštaju 'najizopačenijim i najdestruktivnijim oblicima ponašanja, postaju robovi najglupljih moda i najgorih ovisnosti'.

Nakon što je Petar na Pedesetnicu prozborio o Isusu, mnogi potreseni ustadoše te rekoše njemu i drugim apostolima: Što nam je činiti, braćo? Nakon skoro dva mjeseca započelo je popuštanje mjera i vjernici se mogu okupljati u crkvama i u njima zajedno slaviti Boga. No, zasigurno će biti onih koji će negodovati, koji će farizejski obilazati crkve i pratiti je li se do u detalje poštuju predviđene mjere i od toga će stvarati igrokaz za javnost. Rekli bismo, ništa novo, jer odavana smo navikli da u mnogima tinja želja o kompromitiranju Crkve. Mnogi se vjernici, a poglavito svećenici, pitaju: Što nam je činiti, braćo, kako ćemo sada djelovati, kako ćemo i što govoriti o Bogu? To su ozbiljna i teška pitanja od kojih ne smijemo bježati, nego se s njima moramo suočiti i zajednički tražiti odgovore. Jer veliko je pitanje jesu li oni isti ljudi od prije dva mjeseca duhovno i psihološki isti ili su duhovno i duševno potreseni i rastreseni. Što činiti i kako govoriti?

Pod pritiskom dramatičnih zbivanja opasnost je da se naš govor i propovijedi, ophođenje i ponašanje udalji od evanđeoskoga načina. No, pozvani smo iz dana u dan ustrajati slijedeći logiku evanđelja. Petar i apostoli bili su pod snažnim pritiskom događaja Isusove muke i smrti, svojih zatajenja i javnih prozivanja. Isus im se nakon uskrsnuća ukazao darujući im mir i Duha Svetoga. Zato je Petar onako odvažno prozborio pred izraelskim narodom pozvavši ih da se obrate i krste u ime Isusa Krista da im se oproste grijesi i da prime Duha Svetoga. Mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio narod i taj im se dan pridružilo oko tri tisuće duša. Eto što nam je činiti! Upravo ono što su činili apostoli. Pozvani smo, kao pastiri povjerenoga nam naroda, naviještati Krista na način kako je on sam sebe predstavio, govoriti o Bogu onako kako on sam o sebi govori. Mnogi će mrmljati i prigovarati, ali i to treba otrpjeti radi spasenja duša i ne smije se padati u očaj, jer sv. Petar reče: Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Jer Isus Krist je za sve nas trpio, a on je pastir i čuvar naših duša, reče sv. Petar.

Danas je nedjelja Dobroga pastira i molitva za duhovna zvanja i sve vrste pastira. Stoga je nužno govoriti o Isus Kristu kao Dobromu pastiru i čuvaru naših duša. Ako ne slijedimo njegov glas olako se možemo izgubiti izabirući zamamne i varljive glasove. Tada nastaje problem. Zašto? Ako smo samo napola Kristovi, onda smo varljivi, ako mu se nismo posve predali i pristupili s pouzdanjem i vjerom, onda će nas zavesti virozni glasovi. Čovjek kao da se boji Boga i bježi od njega, umjesto da se posve preda u njegove ruke. Poniznost i pouzdanje u Božju milost ima posebnu snagu, ali nije lako živjeti u takvu pouzdanju jer nam se nameću neprijatelji u obliku straha, sumnje i dvojbe, zabrinuti smo i zatvoreni te nas vrebaju razni demoni. Što nam je činiti? Isto što Petar i drugi apostoli. Ponizno moliti te se obratiti Duhu Svetomu koji u nama uvijek potiče pouzdanje u Boga. Bilo je i bit će pandemija, društvenih, zdravstvenih i duhovnih, ali vjernik ne smije posustati. Zato je, u doba koronavirusa, u doba manjka sigurnosti i čvrstih uporišta, potrebno hraniti se na riječi Božjoj i govoriti o predanju i pouzdanju u Boga koji nas voli, o nadi u njegovo neizmjerno milosrđe. Oni koji se obeshrabruju znači da se uzdaju samo u svoje snage, zatvaraju se u sebe i ne mogu izići jer ih je zahvatio virus samodopadnosti, sebeljublja i oholosti, sputavaju se i gube, a to je neodrživo. Pouzdati se u Boga znači sve staviti njemu na raspolaganje, cijelo svoje biće, tijelo i dušu, pa će pouzdanje i vjera u Boga, prije ili kasnije, donijeti plodove i omogućiti nam u našim nevoljama iskusiti Božju vjernost. Pomoću pouzdanja Bog nam dolazi, pruža milosnu ruku i vodi na vrutke lagane.

Ako se čovjek ne pouzdaje u Boga, nego samo u svoje snage i vizije svjetskih moćnika, opasnost je da luta naokolo, oko raznih samozvanih zavodljivih iscjelitelja, da ga ugrabe i zarobe lažni pastiri. Kako? U današnjemu smo evanđelju čuli da se Isus izravno obraća farizejima, koje prikazuje kao zavodljive pastire Izraela, opisuje ih kao vukove, kao kradljivce i razbojnike. Bili su kradljivci jer su otimali ono što nije njihovo, a razbojnici jer su se služili nasiljem. Je li danas bolje?

Time Isus za sva vremena opominje sve one koji se smatraju pastirima naroda. Izravno kaže: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugo preskače, kradljivac je i razbojnik. Isus je jasan. Farizejima govori da su kradljivci i razbojnici jer su prisvojili i zaveli narod koji nije njihov, nego Božji. Zar i danas nema farizeja bez etike i morala, vjere i vrjednota, koji traže samo interese, pa preskaču iz jednoga tora u drugi s nakanom da cijelo društvo i narod, brak i obitelj, Crkvu i kulturu učine svojim torom i ovčinjakom. Ne ulaze na vrata, nego se skrivaju. Njihovo je sredstvo laž, koja vodi u krađu, a iz koje često nastaju ubojstva. 

Među farizejima pojavio se Isus, kao zakoniti dobri pastir, koji se opisuje kao onaj koji ulazi na vrata i ovce slušaju njegov glas. Isus je pastir i narod u njegovu glasu i riječima prepoznaje Božji odgovor za smislom života, koji svaka osoba u sebi nosi. On se brine za čovjeka sve do križa, ne boji se. Upravo toga i takvoga Isusa treba neustrašivo danas naviještati da se vjernici ne bi gubili iza vrata i zbunjivali pred zamamljivim glasovima.

Tko je danas pastir? Danas je pastir svaki onaj koji na bilo koji način upravlja ljudskim životima, bilo na duhovnoj, obiteljskoj ili društveno-kulturnoj razini. Svećenik je pastir u svojoj župnoj zajednici, otac i majka u svojoj obitelji, predsjednik države i vlade, učitelj i profesor u svomu razredu, odgajatelji u vrtiću ili domu, djeca i mladi sa svojim vršnjacima, poslovođe na svojim tvrtkama, spisatelji na svojim portalima, tv ekranima i radio postajama itd. Svi imaju pastirsku odgovornost. Ako pastiri upravljaju ljudima zbog svojih interesa, prekrivajući svoja zlodjela, ako opravdavaju svoj nerad, ako obezvređuju žrtvu i narod, stvaraju prostor za krađu, oni su kradljivci istine, ljubavi i nade.

Ako se živi bez Boga, ako se daju lažna obećanja, ako se izmišlja i kleveće, izvrće istina, ako se neodgovorno vrši svoj posao i poziv, ako se ne vodi država i narod prema Božjim načelima i kriterijima evanđelja, ako se radi taštine, pohlepe, egoizma stvara nered i zabluda, onda se krade ljudsko i narodno dostojanstvo, stvaraju se podjele, razbija se zajedništvo, sigurnost i mir. To je vučiji stil vladanja.

Isus ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. Odakle ih izvodi? Izvodi ih iz ovčinjaka ljudskih interesa, nasilja grijeha, od kradljivaca i razbojnika, od zloga duha. Isus izvodi stado iz ideološkoga tora, iz farizejske duhovnosti, ali ne da bi ga ponovno zatvorio u tor, nego da bi mu dao slobodu. Isus ide pred njima i ovce idu za njim, zašto, jer poznaju njegov glas. Pozvani smo dopustiti da nas Isus izvede iz skučenih torova duha i duše, iz nadiđenih društveno-kulturnih i pastoralnih oblika te se otvoriti djelovanju njegova Duha.

Isus potiče one koji slijede njegov glas da se udalje od vukova, jer uništavaju sve što je sveto. U društvenomu metežu bitno je prepoznati Isusov glas koji nas voli, da nas ne bi zavelo zavijanje vukova koji žele proždrijeti čovjeka. To je shvatio sv. Dujam, čiji blagdan slavimo ovaj tjedan, to je shvatio blaženi kardinal Stepinac koji nas je hrabrio u doba razbojničkoga komunizma, to je shvatila majka Terezija živeći među gubavcima. Ovo je doba prosudbe i preispitivanja. Čiji glas mi slušamo, za kim mi idemo? Čiji glas slušaju naše duhovne, kulturne i društvene vođe? Isus reče da za tuđincem ne idu. Zašto su tuđinci? Zato jer nisu slušali glas i nevolje naroda, jer mu nisu bili blizu, jer mu nemaju što reći. Tuđinci žele gospodariti nad narodom, a ne mu služiti. 

No, narod nije sve razumio što je Isus govorio, pa je Isus još jasnije rekao: Ja sam vrata, vrata koja se ne zatvaraju. Zašto? Kroza me tko uđe spasit će se i pašu nalaziti. Isus ne dolazi da bi zatvorio vrata, nego ih otvara životu, ljubavi, istini, Ocu. Ona nas čisti i hrani. Ako suvremeni pastiri, duhovni i svjetovni, ne otvaraju vrata životu i Kristu, onda su kradljivci i razbojnici života, istine, onda od sebe, svoje obitelji, naroda i Crkve čine ovčinjak u kojemu je zagušljivo, sumorno, ubitačno jer Isus upozorava: Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Pastiri koji ne brane stado od vukova, gori su od vukova. Gori su jer se ljudi vukova boje, a u pastire se uzdaju, a zapravo ih varaju. Zato je opasno biti pastir a ne vjerovati da je Isus vrata, da je on Put, Istina i Život. Trebaju nam sveti pastiri koji će svjedočiti pouzdanje u Krista.

Isus je došao da život imaju, a oni koji vladaju narodom radi vlasti, a ne u ime Božje, iskorištavaju narod žrtvujući ga za svoje ambicije. Time postaju tor sebičnosti, duhovni i društveni vukovi, jer postaju neosjetljivi na žrtve koje narodu nameću i patnje koje time uzrokuju. Zato je došao Isus, njegova poruka je Božji odgovor na potrebu punine života koju svaka osoba u sebi nosi. Kada slušamo Kristov glas, onda drugi glasovi nisu bitni. Zaista, što nam je činiti, braćo?

Da bismo mogli svjedočiti u doba dubokih kriza pozvani smo obratiti se i, kao apostoli, sve bez zadrške staviti u ruke Dobroga pastira, Isusa Krista. U njega se pouzdavati, u njemu tražiti nadahnuće i mir. Pozvani smo moliti za sve pastire, za nova duhovna zvanja i dobre društvene vođe, da svi zajedno prepoznao i slijedimo Kristov glas. Kršćani su pozvani biti pastiri i vrata kao Krist, koji nas poziva da budemo pastiri u obitelji, Crkvi, školi, medijima, politici, kulturi. Da, bit ćemo istinski pastiri kada Isus postane pastir našega razuma i srca. On nas pita gdje je naš razum i srce? Amen.