Druga vazmena - A

Gospodin moj i Bog moj (Iv 20,19-31)

Nakon Velikoga petka u očima učenika Isus je umro i zauvijek pokopan. U njih se uvukao strah te su „zatvorili vrata“ da ih ne bi pohvatali. Izvor njihova straha nije pojava zarazne bolesti, nego neotpornost duha. Klonula im je vjera i nisu bili iznutra slobodni. U njih se ušuljao strah od prozivanja, progona, zatvaranja, mučenja, od smrti. Nije li to znak i poziv današnjih učenika i cijele Crkve? Zar se mnoge crkve ne zatvaraju, ruše i ne prodaju, zar mnogi ne taje da su Kristovi učenici? Svatko od nas u svomu životu ima i poznaje uspone i padove, ponekada smo zabrinuti i suzdržani, jer nas pritišće strah. Bog nas ne želi gledati potištene, ustrašene, jer po krštenju smo postali kćeri i sinovi Božji, nismo robovi, jer daje nam slobodu djece Božje.

Ovih je dana cijelo čovječanstvo zabrinuto zbog zaraze koronavirusom. Razumljivo da, kao odgovorni za svoje zdravlje i za živote drugih, poduzimamo i poštujemo medicinske, higijenske i društvene mjere kako bi se spriječilo širenje zaraze i smrt mnogih ljudi. To je pitanje razboritosti na koje nas potiče, ne samo strah, već i vjera. Jer Bog nam nije dao duh straha, već nade. Uskrsli Krist živi, oslobađa nas od grijeha i vječne smrti.

Strah ugrožava i razara život, tako nastaje kaos, a kriza može izazvati paniku i nasilje. Agenti zla ne miruju, nego šire teze o 'distanciranomu Bogu' da bi iskoristili i unovčili vjersko i društveno stanje, jer ne shvaćaju da je Bog izvor snage i ponizni darivatelj ljubavi. Kada čovjek Isusa pokopa u svomu srcu, nastupa strah i zatvara vrata životu, bježi i pouzdaje se samo u svoje snage. Tada gubi radost i poticaj za duhovni rast i navještaj vjere. To je slika učenika, koji su bili u strahu jer im je bila slaba vjera. Danas je, također temeljna poteškoća tama i suhoća srca, manjak nade i kriza vjere. Ovih su dana neki novinari nasilno htjeli ući u crkvu, da bi omalovažili Crkvu, a isto tako neki novinar javno izruguje Isusa Krista, međutim odgovorni i dalje peru ruke, a djelitelji društvene pravde šute.

Učenici su zatajili i pobjegli kada je bilo najteže i ne mogu pogledati u oči ni sebi ni Božjoj istini, zato ih je strah, stide se, u rasulu su i proganja ih nepovjerenje. I danas je strah zahvatio čovječanstvo, blokira svijet i Crkvu te je opasnost da se pastiri i vjernici rasprše, udalje i zatvore od svoga poslanja i vjere. Gdje nema vjere vlada strah i materijalizam, a Crkva je pozvana biti utočište preplašenih ljudi, pokazati obnovljeno lice kršćanstva prelazeći s pasivnoga i zatvorenoga na proročko i zauzeto kršćanstvo.

Isus uzima inicijativu i unatoč čvrsto zatvorenim vratima, nepovjerenju i očaju, unatoč svim očekivanjima, dolazi među svoje zbunjene učenike. Njegovo proslavljeno Tijelo ne poznaje granice prostora i vremena, nisu ga mogli spriječiti okovi smrti. Što čini? Stao je u sredinu, izgovara utješne riječi i daruje im svoj mir: „Mir vama.“ Uskrslomu Kristu mjesto je u sredini, zato nama i cijeloj Crkvi treba dubinski zaokret prema evanđelju. Nije došao stajati po strani, pasivno promatrati, ukoriti ili ih osuditi niti zauzeti distancu, nego im je došao dati mir, došao je u središte života zasaditi ljubav. Učenicima i svakomu čovjeku najpotrebniji je mir srca i savjesti. 

I mi smo i naše društvo zbunjeni iz raznih razloga, a pogotovo danas zbog nevolja pandemije i svega onoga što povlači za sobom, pa često zatvorimo vrata Bogu i čovjeku tražeći samo sebe umjesto Krista. Zaista je opasnost, pod pritiskom liberalizma i sekularizacije, udaljiti se od Boga, jedni od drugih i zbog straha okameniti međuljudske odnose i zatvoriti prostor i vrijeme, crkve i srca, opasnost je da duhovni život i župne zajednice zarastu u korov straha, sumnje i nevjere. No, Isus i danas, svakoga dana, dolazi i želi stati u sredinu našega bića, naših obitelji i društva, želi nas ohrabriti i darovati nam svoj mir, jer mir je Očev dar čovjeku. Mir sadrži sve ono što je nužno za radost i smisao čovjekova života. Isus želi da mi, Crkva, budemo, ne samo 'virtualne zajednice s virtualnom pobožnosti', nego zajednice, kako svjedoče Djela apostolska: „postojane u nauku apostolskomu, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“

Zatim im odmah pokazuje zašto trebaju biti radosni – pokazuje im svoje probodene ruke i bok, trajne znakove ljubavi po kojima je dao život za svoje učenike. Isus im pokazuje svoje svete rane da se uvjere, da im pobudi vjeru da je to on, njihov Učitelj i Spasitelj. Ljudsko srce katkada priječi dotok Božje milosti. No, Isus ih iznutra mijenja, otvara vrata kamenitoga srca te im ponovno reče: „Mir vama“. Zašto? Isus ponavlja svoj dar mira zato da ga u vjeri navijeste svijetu, jer reče im: „Kao što mene posla Otac tako ja šaljem vas.“ 

Isus dolazi u unutarnji prostor učenika, ulazi u nutrinu svakoga od nas, u unutrašnjost Crkve i ne želi biti uhljeb u zaključanomu prostoru, nego želi izići van. Poziva svoje učenike, Crkvu, da drugima daruju njegovu ponudu života. Zato im daje svoju sposobnost ljubiti i, da bi ih ojačao, daruje im Duha Svetoga. Daruje im Duha da opraštaju grijehe, jer oni sputavaju ljudsko srce i slobodu. Ali, ne samo dvanaestoricu, nego i nas Isus šalje da donosimo Radosnu vijest uskrsnuća svima koji su se udaljili od njega, koji se boje da ih ne bi prozivali zbog vjere, šalje nas svima čije srce zahvaća pandemijski strah.

Isus ih hrabri i oprašta, pokazuje im svoje Božansko milosrđe. Zato, u nedjelju nakon Uskrsa, slavimo nedjelju Božanskoga milosrđa. Potom „dahne u njih“. Sjetimo se, Bog na početku stvaranja 'dahnu' u Adama i tom gestom mu daruje život. Zaista, Isusovi su učenici bili duhovno mrtvi, neživotni. Zato je „dahnuo“ u njih i darovao im svoga Duha rekavši: „Primite Duha Svetoga“. Isus Krist, pobjednik, darovao im je život, novu snagu, novi početak. Da, novi početak počinje uskrslim Kristom, koji oprašta grijehe i daruje svoje milosrđe. Kako apostolima one večeri, tako i nama danas daruje svoga Duha da se ne bojimo, nego da nam učvrsti vjeru u uskrsnuće. Ipak, jedan od apostola, zvani Toma, nije vjerovao.

Evanđelist reče „da Toma zvani Blizanac ne bijaše kada dođe Isus.“ Čiji blizanac? Isusov, jer mu sliči po ponašanju. Kako? Kada je Isus rekao učenicima da ide u Judeju jer je Lazar, njegov prijatelj mrtav, svi su se učenici bojali, a samo je Toma rekao: „Idemo i mi umrijeti s tobom.“ Toma je htio kao Isus dati život za druge, zato ga se predstavlja kao Blizanca, kao onoga koji sliči Kristu. A, komu mi sličimo? Jesmo li Isusovi 'blizanci'?

Ipak, Toma nije bio među učenicima kada je došao Isus. Posustao je te izriče očajnu potrebu za vjerom rekavši: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoje ruke ne vjerujem.“ Toma ne skriva svoje sumnje, želi se osobno uvjeriti, a zajednica učenika ne optužuje ga, nego ga potiče na putu vjere. Uvijek, a poglavito u kriznim trenutcima, bitna je uzajamnost zajednice, zajednice koja ne isključuje, nego pomaže nositi nevolje drugih, što potvrđuju Djela apostolska u prvomu čitanju. Ima li danas nevjernih i sumnjivih Toma? Kakve su naše zajednice? Nakon osam dana, kada su se učenici sabrali Isus ponovno dođe. Da, svaki put kada se pojedinac ili obitelj, tj. 'kućna crkva' ili župna zajednica vjernika sabire u vjeri, na molitvi, na misi, u služenju, Isus dolazi u sredinu, daruje svoj mir i svoga Duha. Uskrsli Krist je nazočan u Crkvi u kojoj ima mjesta i za one koji su slabe vjere kao Toma, štoviše potiče nas da tražimo sumnjive Tome u sebi i oko nas, da ga tražimo kod onih koji ne idu na sakramente, kod onih na rubu Crkve i društva. 

Toga osmoga dana, nakon Uskrsa, Isus se pokazao Tomi, rekavši mu: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke. Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Toma se nije usudio staviti svoj prst u njegove rane, već izriče najvišu ispovijest vjere rekavši: „Gospodin moj i Bog moj.“ I nama Isus veli: Prinesi ruku i stavi je u moje rane, dotakni me u mojim patnicima i siromasima. Poziv kršćana, poziv i poslanje Crkve je otkriti i dotaknuti rane i boli svijeta i tako ćemo, kako reče sv. Petar, „postići svrhu svoje vjere: spasenje duša“, jer Isus nas je otkupio od najveće rane, od smrti.

Isus reče Tomi: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ To znači da služenje drugima omogućuje iskusiti Krista uskrsloga u osobnomu životu. Time je vjernicima svih vremena omogućeno da, mada Isusa nisu vidjeli, mogu doživjeti Uskrsloga. Zato ih Isus proglašava blaženima. One, koji, kao nevjerni Toma, traže znak da bi povjerovali, Isus poziva da budu znak kako bi po njima drugi povjerovali. Što nam je činiti? Upravo to što smo čuli, otvoriti vrata i biti znak, tražiti ga i slijediti, jer pozvani smo susresti ga u ranama bližnjih, Crkve i društva. Stoga, zamolimo Uskrsloga da nam pomogne ukloniti sve zapreke koje nas udaljuju od Boga, koje ponižavaju čovjeka i čine prepreku njegovu milosrđu u nama, u Crkvi, u svijetu.

Isus dolazi među nas kroz vrata koja smo, kao i apostoli, zaključali iz straha od drugih, staje u sredinu, tjera strah i daruje nam svoga Duha, svoj mir, otvara nam neizmjeran prostor za svjedočenje. Stoga mu širom otvorimo vrata svoga srca i snagom njegova Duha budimo vjerni te stavimo, ne samo prst, nego srce i obje ruke na rane onih koji pate, jer u njima Krist pati i u njima preko nas želi uskrsnuti i darovati im svoj mir i tako taj mir prelazi na nas. Amen.