Vazmeno bdjenje - Uskrs! - A

Uskrsnu i ide pred vama u Galileju (Mt 28, 1-10)

Ove se godine, kao rijetko kada, među vjernicima osjeća duhovna glad za događajima Velikoga četvrtka, suživljenije se osluškuje Kristov jecaj s križa Velikoga petka, glasnije odzvanja tišina i grobna šutnja Velike subote i nestrpljivije očekuje praskozorje Kristova uskrsnuća! Pod dubinskim dojmom izdaje i nakon krvave drame Velikoga petka, vjernici se na obrede vazmenoga bdjenja ne okupljaju slučajno i razočarano, nego snagom Duha Svetoga u vjeri slave Kristovu pobjedu, uskrsnuće, koje se dogodilo noću, tiho. Ove je godine zaista sve tiho, nečuveno tiho. Ali ta tišina nije očajna, kao što nije bila beznadna drama vazmenoga trodnevlja. Vjerujući u Isusovo slavno uskrsnuće postajemo čvršći i duhovniji. Nismo posve prepušteni, jer i nakon našega Velikoga petka sviće zora uskrsnuća. Svećenici u svojim župnim crkvama bdiju, mole i blagoslivljaju vjernike, koji će, također bdjeti čekajući uskrsno jutro u svojim obiteljskim crkvama. To je snaga zajedništva, a nada proizlazi iz povezanosti s uskrslim Kristom!

Sagledavši koju su nepravdu i bol nanijeli Kristu možda bismo željeli da se Kristovo uskrsnuće, taj jedinstveni čin, koji nadilazi prirodu, tehnologiju i znanost, dogodi na drukčiji način i to usred bijela dana, javno pred svima, kao što je bilo i razapinjane na Veliki petak, kada se potresla zemlja i sunce zamračilo. Možda bismo htjeli da to vide njegovi neprijatelji, da padnu na koljena, spoznaju svoje grijehe i zavape milost. No, Bog je na drugi način odredio uskrsnuće. Želio je da se Isusovo uskrsnuće dogodi u povjerljivoj noćnoj tišini. Zašto? Zato što Isus nije uskrsnuo radi kažnjavanja zlih ljudi i grješnika, već zbog radosti i sreće onih koji ga vole. Uskrsnuće je poruka prijateljima koji ga slijede, uskrsnuće pobjeđuje strah i učvršćuje vjeru!

Uskrs se ne događa spektakularno, već tiho, ali nezaustavljivo. Tako je i u duhovnomu životu. Postoje mnoga tiha obraćenja, ali su potrebne duhovne oči, oči vjere da vidimo kako Krist i danas uskrsava i stoji u nama i među nama. Pitanje je kako ga zamišljamo, kakvo je naše iskustvo uskrsloga Isusa Krista. 

Prva misao uskrsloga Krista nije bila otići Kajfi ili Pilatu pa ih kazniti. Nikoga ne optužuje, nikomu se ne osvećuje, nikomu ne prijeti, već tiho stoji u vrtu, pokraj drva križa, da, u vrtu na Sionu, jer u vrtu, gdje su Adam i Eva istjerali Boga, počela je patnja i smrt, u vrtu je izdan i razapet Isus, zato u vrtu vraća život i čeka prijatelje. Od svih na njegov grob najprije dođoše razočarane Marija Magdalena i druga Marija. Anđeo im je poručio: Isusa tražite. Nije ovdje, uskrsnu kako reče! … Ide pred vama u Galileju. Ondje će te ga vidjeti. Dok su žurno u strahu potrčale u daleku Galileju, u susret im je došao Isus, a one mu se ničice poklone. Tada im Isus reče: Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju. Ondje će me vidjeti!

Ostati doma ili poći u Galileju. A, gdje je moj dom, moja Galileja?

U doba zaraze koronavirusa sa svih se strana odašilju poruke: Ostanite doma! To se smatra jednim od rješenja u sprječavanju širenja pandemije. Koronavirus je došla i nadamo se da će brzo proći, ali do kada trebamo ostati doma? Gdje je moj dom ili se možda svi gubimo, stojimo pred grobom života zbunjeni i razočarani kao Marija Magdalena i druga Marija. Jesmo li spremni ostati u svomu domu prema Božjim mjerama? Dom je mnogo širi pojam od četiri zida, dom čine osobe međusobno povezane na obiteljskoj, vjerskoj, osjećajnoj, prijateljskoj, društvenoj i drugim razinama. Riječ Crkva dolazi od izraza oikía kyriaké, što znači kuća/dom Gospodnji. Zaista, pozvani smo trajno ostati u Gospodnjemu domu slaveći Boga, u suprotnomu nastaje državni i crkveni, društveni i gospodarstveni kolaps. Isto tako, pozvani smo ostati u domu svoje domovine i obitelji, ali ne kao pasivni promatrači, nego kao svjedoci Isusa Krista. Isus i nama dolazi u susret da ga prepoznao u patnicima i ojađenima, jer samo on može otkotrljati kamen s našega srca i života i darovati uskrsnu radost. 

Možda i mi, kao 'stražari drhtimo od straha', vrtimo se u vrtu tame, oko groba i pitamo se: zašto?, ali uskrsli Isus ni večeras nikoga ne osuđuje, nego oprašta i hrabri, dolazi tiho u moj dom, želi izagnati svaki oblik virusa, dolazi u vrt i dom moga srca, jer u njemu želi posaditi stablo života i podariti zrake radosti, pa veli: Ne boj se, idi, javi drugima da pronađu svoju Galileju. Ondje će me vidjeti. Gdje je moja Galileja? Moja Galileja je moj dom. Ne bojmo se sebi to reći. Da bismo vidjeli svoju Galileju, svoj dom, trebaju nam oči vjere i srce uskrsloga Krista, jer možemo biti tjelesno blizu, a ne vidjeti potrebe i srce drugoga. Zaista, naša je Galileja blizu, u nama, pokraj nas, u bližnjemu, bolesnu, zaraženomu, u siromahu, na facebooku, u bolnici, u samoizolaciji, u onomu koji pošteno radi a ne prima plaću, u neshvaćanju liječnika i medicinskoga osoblja, u prijatelju koji sumnja ili ne vjeruje, u posvađanima, u onima kojima nismo oprostili, koji su kao Petar zatajili. Isus želi biti i ostati s nama u našemu domu, želi da svjedočimo njegovu radost, jer bez njega svaki dom ostaje virozan. Zato u svomu domu nemojmo biti suzdržani, već tražimo i pođimo u svoju Galileju.

Potres ljubavi

Evanđelist reče da te noći nastade žestok potres. Na Kristov jecaj potresla su se nebesa i zemlja. To je znak Neba. Nedavno smo iskusili žestinu potresa. Nakon poruke s Posljednje večere, muke i grobne šutnje, nakon poruke potresa i koronavirusa, važno je da se u nama dogodi potres uskrsne ljubavi. To znači da treba odbaciti viruse zla i bez straha potrčati svjedočeći ljubav koju je Isus podnio na križu. Uskrs nam poručuje: Idi i javi, nemoj stati ravnodušno, kao da se ništa nije dogodilo, nisi slučajno Kristov, zato idi, nemoj šutjeti dok se ponižava ljudski život, gazi vjera i vrjednote, dok se guši evanđeoska istina i duh, jer kršćanin je vjerovjesnik i čovjek nade i zato idite i javite svima da pođu u svoju Galileju. Zašto je važno poći? Pa zato jer i nama u susret dolazi uskrsli Krist, a gdje je Krist tamo je život, radost i mir, ljubav i prijateljstvo, svjetlo, a tko ne pođe ostaje u tami groba, zaostaje i računa na sebe i svoje sebične račune, a ne na Krista. Svijet vapi za svjetlom i mirom, zato smo pozvani žurno poći, biti Kristova produžena ruka i drugima naviještati da je uskrsnuo, da je on smisao života i da danas, u doba virusa podjela, beznađa, nesigurnosti, korupcije želi uskrsnuti u nama. 

Krist danas uskrsava na način da dolazi čovjeku po čovjeku, tiho te u bol i tamu njegova srca donosi svjetlo. Crkva je to shvatila, pa u Vazmenomu bdjenju ističe liturgijsku simboliku svjetla. Pjeva se hvalospjev uskrsnoj svijeći, koja označuje uskrsloga Krista. Na Veliki petak, razmatrajući Kristovu muku, čuli smo riječi: A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao Petar i grijao se. Zar život često nije poput hladne noći ili zime, pa zaželimo naložiti vatru i ogrijati se? Tko će ogrijati ljudsko srce?

Kršćanin je pozvan biti: svjetlo uskrsloga Krista

Sveto vazmeno bdjenje započinje blagoslovom vatre na vratima crkve. U ranija vremena naši su stari od te vatre uzimali komadić ugljena i nosili u svoje domove kao znak blagoslova i povezanosti s vazmenom noći. Taj znak slavimo u vazmenomu bdjenju. Jer Isus je uzeo, ne samo komadić, nego puninu ljubavi od nebeskoga Oca i donio je na zemlju: to je svjetlo istine i vatra ljubavi koja obraća čovjeka. Po tomu svjetlu znamo tko je Otac nebeski, tko smo mi i što nam je činiti.  

Svjetlo Isusovo po svetim sakramentima, molitvama i dobrim djelima ulazi u nas i Bog svijetli u nama, tako postajemo djeca topline i svjetla. Zato sveti Pavao reče: „Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.“ Svjetlo uskrsloga Krista pokazuje nam put i stoga ne dopustimo da se u nama ugasi Božji život, svjetlo Božje ljubavi. I ne zaboravimo, ako se vatra ne potpiruje po žeravici pada pepeo i gasi se. Zato nas uskrsli Krist poziva da večeras upalimo svijeću vjere na njegovoj Riječi, da idemo i da je donesemo drugima, u svoj dom i domovinu, da očuvamo to svjetlo unatoč svim izazovima koji nas žele gurnuti u tamu. 

Opasnost je u tami se skrivati i provesti život spavajući, ali čovjek nije stvoren za tamu, nego za svjetlo, nije stvoren da po njegovu srcu i savjesti pada pepeo i virus zla, nego je stvoren da rasplamsa žeravicu i širi toplinu. U tomu vidu, životu i društvu treba iluminacija, Kristovo prosvjetljenje. Zato smo otpjevali hvalospjev uskrsnoj svijeći, jer ona je znak uskrsloga Krista. Identitet svijeće je da svijetli, ako joj izvučemo fitilj, ne može svijetliti, ni za što nije. Da, smisao kršćanina jest da ide i naviješta uskrsloga Krista. Ako kršćanin iz sebe izbaci duhovni fitilj, fitilj vjere u Kristovo uskrsnuće, onda gubi svoj identitet, pa se dom i svijet pretvaraju u pepeo, tamu i zaudaraju po grobu. No, Isus nije ostao na križu ni u grobu, nego je uskrsnuo!

Da ne bismo postali naraštaj bez Kristova fitilja, da ne bi pao pepeo po žeravici našega srca i doma, stavimo na Kristov oganj svoje ideale, sposobnosti, djela, vizije i misije, i recimo: Uskrsli Isuse stani u vrt moga života i zapali oganj svoje ljubavi, pomozi mi da pronađem i pođem u svoju Galileju, obitelj, društvo i kulturu, dom i domovinu, da u njima zapalim svijeću svoje vjere i života, da u njima navijestim tebe i da svi zajedno postanemo osobe uskrsnuća, muškarci i žene svjetla, zato nas ispuni svjetlom svoje uskrsne ljubavi. Amen. Aleluja!