Veliki petak - A

Za odjeću moju baciše kocku (Iv 18,1-19,42)

Suvremeni čovjek o svemu priča, a zaobilazi govor o žrtvi, križu i smrti. Sve može izbjeći a križ nikako, jer svatko pati i nada se, svatko ljubi i žrtvuje se, svatko ima svoj križ, a samo se u Kristovu križu sabiru svi križevi i sve ljudske sudbine. Krist je pošao na križ, jer križ je neizbježni znak svake ljudske osobe. Križ je sredstvo i način na koji Bog djeluje u svijetu, u njemu se ujedinjuju nebo i zemlja, Bog i čovjek. Stoga, ako želimo spoznati smisao svoga i Božjega života zagledajmo se u lice Isusa Krista Raspetoga s kojega otkrivamo pogled ljubavi. 

Što se događalo na Veliki petak? Ljudi su proživljavali svoje nevolje. Probadao ih je križ društva i grijesi srca. I pojavio se čovjek, koji je u božanskoj jednostavnosti razumio patnju čovjekove duše te je izgarao za ljude naviještajući novost života. Ali, ne iz socijalne udaljenosti, nego iz blizine života i topline srce. Mnogi su ga rado slušali i slijedili. To se nije svidjelo moćnicima, nisu mogli podnijeti ni dopustiti da je netko važniji i uspješniji od njih. Iznutra ih je izjedala zavist i mržnja, pojavio se otpor oholosti čiji plod je odluka: treba ga ubiti. Kako? Izmislite afere, ozloglasite ga, potkupite izdajicu, pobunite narod, optužite ga za narušavanje reda i mira i osudite ga po zakonu. 

Scenarij je bio razrađen: svi na okupu: carski zastupnik Pilat, religiozni vođe, suci, vijećnici, lažni svjedoci, razjarena masa, postrojbe sa zubljama. A što bi još bilo da su tada postojali mediji u suvrenemenomu obliku?! U ime naredbodavaca, koji su radije štitili zločinca Barabu, dođoše pred izranjena Isusa svezana konopom, kao da je razbojnik. A Isus, koji ništa nije skrivao u tajnosti, nego je javno govorio svijetu, sada trpi, jeca i nosi svoj križ. Zar o tomu ne bi trebali nešto reći branitelji ljudskih prva?!

S jedne je strane Isus, Božji Sin, koji osim križa nema ništa materijalnoga, potpuni siromah, a sve je njegovo, zašto?, jer 'sve do kraja ljubi'! Stoji pred velikašima koji misle da imaju sve i žele još više, nezasitni su, a ništa im ne vrijedi, jer nemaju ljubavi. Koliko je njihova zloba, mržnja i zavist bila podla potvrđuje činjenica da toga siromaha razapinju na križ misleći da će ga se tako riješiti jednom zauvijek, a ne znaju da je križ najuspješnije sredstvo komunikacije, jer je Božje prijestolje. Njegova snaga je u vjernosti nebeskomu Ocu. Htjeli su ga staviti na trajnu distancu, ali ne, zauvijek su njega i njegov križ približili čovjeku. Ponadaše se da su cinizmom izvojevali mir, ali ne, istom tada im je nastupio strah, jer je Isus, kao 'Gospodin i Učitelj', s križa zagrlio svijet i zauvijek kraljuje. Zato mi vjernici odvažno i pobožno kličimo: 'Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te, jer si po svojemu svetom križu otkupio svijet!'

Proživljujući Kristovu Kalvariju shvaćamo da ovomu svijetu i čovjeku treba socijalna i svaka druga udaljenost od zla. Isusa nije razapeo neki nevidljivi virus, već stvarne sitne duše, ljudi koji su bili zaslijepljeni virusom zla. No, nevidljive ruke, odnosno djela i nedjela toga virusa i danas se očituju, nanose nepravdu i pomutnju, stvaraju nesigurnost i strah, gorčinu i bijes. Ali, ako je itko trebao biti ogorčen i bijesan, onda je to Isus Krist. Međutim, Isus ne bijesni već s križa moli: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“! Premda danas dvojimo znaju li suvremeni moćnici što čine, ipak, kao Isus, zavapimo: Oče oprosti im! Isus je na sebe uzeo sve grijehe svijeta, stoga nije vrijeme za strah i bijeg, bijes i gorčinu, već za preispitivanje, molitvu i pokoru, zahvalnost i opraštanje. To je poruka Krista s križa, to je radosna poruka Velikoga petka, Krista pobjednika!

Isus Krist ispija gorki kalež i u svojoj muci otkupljuje čovjeka. Kada su ga razapeli, staviše mu trnovu krunu/koronu, probodoše mu bok kopljem i dadoše mu ocat da pije. I kada se učinilo da mu više nemaju čime napakostiti, ipak ljudska taština i zavist primijetiše da su mu ostale haljine i veli Pismo: Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku. Eto mračne i stravične slike svijeta i čovječanstva. Osim što mu mnoštvo, glavari i lijevi razbojnik drsko dobacuju da spasi sam sebe, razuzdanici se podno križa, dok još ni izdahnuo nije, kockaju za njegove haljine. 

Haljina je bila nešivena i znak je Velikoga svećenika i jedinstva Crkve. A kocka dolazi od riječi 'kleros' što u Svetomu pismu znači narod, baština. Prema tomu, kockati se znači razbaštiniti jedinstvo. Suvremeni 'kockari', radi prljava dobitka, žele oplijeniti jedinstvo katoličke Crkve, zajedništvo vjernika, jedinstvo čovjekove duše i tijela, braka i obitelji, kuće i posla, jedinstvo naroda. Zlobnici Kristova križa kockali su se s Bogom, s njegovom baštinom. To je plod njihove nevjere, zavisti i taštine. Uz Krista, osim njegove Majke, učenika i satnika/branitelja koji slavi Boga, nije bilo onoga mnoštva koje je nahranio i pomagao, da, a gdje sam ja, gdje je suvremeni čovjek: je li se kocka s Bogom? Zaista, tko se protivi Kristovu križu kocka se.

Pitamo se: zašto tolike nevolje i patnje? Čovjek, umjesto da se kao Veronika zagleda u Kristov križ, on se kao Juda zabuljio u profit i kocka se s dostojanstvom, istinom, poštenjem i utapa se u zavisti koja je razapela Krista. Kockanje je manjak vjere i nade. Dok se ljudi mrcvare s koronavirusom i drugim nevoljama neki se kockaju s čovječanstvom. Tko ljubi Boga taj se ne će kockati sa svojim ni tuđim životom, jer ta baština nije na rasprodaju, od nje i za nju se živi. I tako svatko stječe svoju plaću za vječnost!

No, kršćani znaju da se s Bogom, vjerom i Crkvom, ljudskim dostojanstvom i obitelji, domovinom i vrjednotama ne smije kockati. Ne smije pilatovski prati ruke, nego treba čistiti svoje srce na Isusovu srcu iz kojega su potekli krv i voda, znak sakramenta krštenja i euharistije. Na Veliki petak se spominjemo Kristova križa, ali ne samo to, nego se dolazimo pokloniti i prigrliti Kristov križ, jer samo s njega možemo vidjeti uskrsnu zoru. 

No, ove godine, zbog pandemije, ne ćemo moći poći u svoje župne crkve pokloniti se i poljubiti Kristov križ. Što možemo? Možemo ono što je učinila njegova majka Marija. Stajala je podno križa, zagrlila ga, plakala i nadala se. Po uzoru na Mariju možemo u svojim obiteljima zastati na trenutak, uzet križ, pokloniti mu se, izmoliti križni put, zahvaliti Kristu, osobno i obiteljski ga poljubiti, uzajamno se zagrliti i u nadi blagosloviti jedni druge. To je živa kućna Crkva. To je svjedočanstvo i nada svijeta i Crkve. To je znak da ni križ nema zadnju riječ, već uskrsli Krist, jer on je život!

Tko misli nasljedovati Krista mora trpjeti, tko s Kristom umire s Kristom će i uskrsnuti, jer onaj koji vjeruje u snagu Kristova križa zna da će u konačnici pobijediti istina, pravda i ljubav. Stoga, raspeti Kriste, iz čijega su srca potekli krv i voda, ljubav i nada, oprosti rane koje ti zadajemo i očuvaj svoju baštinu, svoj narod. Amen.