Veliki četvrtak - A

Isus je znao da je došao njegov čas (Iv 13,1-15)

Naš korizmeni hod ide svomu vrhuncu. Proslavom Cvjetnice ušli smo u Veliki tjedan, a na Veliki četvrtak ulazimo u Vazmeno trodnevlje, tj. trodnevlje Kristove muke, ukopa i uskrsnuća. Sveti su ovo dani u kojima vjernici, svatko na svoj način, proživljuje muku i razapinjanje, ukop i uskrsnuće našega Spasitelja, Isusa Krista. To je srce kršćanskoga života, nauka i bogoštovlja. 

Na Veliki četvrtak Isus je, po uzoru na židovsku Pashu, koja je spomen oslobođenja iz egipatskoga ropstva, okupio svoje učenike i s njima proslavio svoju Posljednju večeru. Na taj je dan Isus ustanovio sakrament svetoga reda svećeništva i euharistije te je učenicima predao zapovijed ljubavi, kojom je u Crkvi utemeljio karitativnu odrednicu. Euharistija 'rađa' euharistijsku zajednicu, župnu zajednicu vjernika i upućuje na karitas, tj. na zajednicu koja skrbi o potrebitima. 

Po uzoru na Isusove riječi i djela, karitas/ljubav i zajedništvo hrane se na euharistiji. Plod su euharistije zajednice u kojima rastu i sazrijevaju vjernici čije je svjedočanstvo pouzdano, jer je razumljivo i suosjećajno. Stoga, ovo virusno doba nije vrijeme samohvale, nego razboritoga rada i zahvale Gospodinu, jer, ustanovljujući euharistiju, Isus je, prije svega, zahvalio Ocu nebeskomu. Za euharistiju nije dovoljan tehnički online sustav, odnosno sakramenti ili 'sv. misa na streaming', nego treba u stvarnomu okružju slaviti Boga i gajiti crkveno zajedništvo. 

Vazmeno trodnevlje: duša i tijelo, infekcija i dezinfekcija

Židovska se Pasha sastoji od tri međusobne poveznice, odnosno radi se o procesu, tj. 'izlasku' iz egipatskoga ropstva, 'prolasku' kroz nevolje Crvenoga mora i 'ulasku' u Obećanu zemlju. Isus svojom mukom i smrću izlazi iz ljudske ograničenosti, prolazeći kroz pakao muke i križa da bi ušao u Očevu slavu. Tako je i s nama: s Kristovim zaslugama izlazimo iz grijeha, prolazimo kroz more života i nakon smrti ulazimo u  Kristovo obećano kraljevstvo. Razmišljanje o vazmenomu trodnevlju potiče nas da se upitamo tko je zaista Bog, a tko je čovjek? 

Bog, snagom Duha Svetoga, u svomu Sinu Isusu Kristu objavljuje sama sebe, svoje božansko lice, potvrđuje da je spreman poći na križ za čovjeka. Veliki četvrtak nam poručuje da se, posvetom i pretvorbom kruha i vina na oltaru, zajednica preoblikuje u „jedno tijelo i jedan duh“, dakle stvara jedinstvo vjernika. Međutim, tko je čovjek? Razne ideologije govore o čovjeku kao individui, tj. o čovjeku samo kao tijelu, samoj materiji s kojom se može činiti što se god hoće. Time se razbija svaki oblik zajedništva, kako obiteljskoga, tako crkvenoga i društvenoga. Ne spominje se, kako naučava Crkva, da je čovjek jedinstvo duše i tijela. Društvo svu svoju skrb o čovjeku usmjeruje na njegove tjelesne potrebe i učinke, odnosno ako ne proizvodi postaje mu teret. Mnoga su životna uporišta koja to potvrđuju, ali tu činjenicu razotkriva pojava koronavirusa. Kako?

Prateći zbivanja na svjetskoj i domaćoj pozornici uočava se da društveno odgovorni, kao i razni mediji, neprestano govore o zdravstvenim i gospodarstvenim, tržišnim i znanstvenim sadržajima čovjekova djelokruga. Opasnost je da se time doživljaj ljudske zbilje svede na logaritamske jednadžbe, eksponencijalne i linearne krivulje, dezinficiranje ruku i predmeta. Sve to ima svoje razloge i važnost, ali nigdje u tomu nema ni spomena o duhovnoj obnovi čovjekove opstojnosti, kao da se koronavirus tiče samo čovjekova tijela, a ne duha i duše. Treba skrbiti o cijelomu čovjeku: duši i tijelu. Upravo euharistija ima duhovne i tjelesne, crkvene i društvene poruke i učinke. Osim tjelesnih, kolike li su duhovne patnje koje obitelji i pojedinci, narodi i čovječanstvo proživljuju? Zar će čovjeka spasiti samo briga oko ekonomije? Upravo nam vrijeme pandemije, označeno raznim ograničenjima koja ozbiljno utječu na odnos živih tijela, na suodnos i zajedništvo ljudi, poručuje da se treba više osjetiti i pobrinuti da budemo jedinstveni: kao duh, duša i tijelo. Zajedništvo takvoga oblika potrebno je u obitelji i društvu, ali između vjernika i svećenika, između biskupa i svećenika, koji će se u Kristovoj poniznosti približiti jedni drugima, pa vjernicima odvažno slati razumljivu i jasnu evanđeosku i pastoralnu poruku u ovo doba razarajuće pandemije. U suprotnomu, prijeti opasnost liturgijskoga i pastoralnoga virusa.

Isus u svomu pashalnom otajstvu spašava čovjeka. Zašto, od čega ili od koga? Evanđelje od Velikoga četvrtka veli da je „za večerom đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda“. Rekli bismo đavao je inficirao srce Isusova učenika Jude. Dakle, đavao ga je dubinski zarazio, u njegovo je srce unio klicu zla, otrova, bezboštva, razdora, podjele, unio je i razbuktao virus grijeha, koji je u čovjeku od prvoga pada u edenskomu vrtu. Đavao i danas inficira čovjekovo srce, time želi inficirati Crkvu i društvo, jer ima onih koji, kao i Juda, s njim surađuju. Utjecaj zla očituje se na svim razinama, a razornost virusa najočitija je u napadu na iskrivljivanje Božjega nauma, njegovih zapovijedi i zajedništva. Zar mnogi nisu u službi zla kada se napada i osporava Isusa Krista i njegovu Crkvu, kada se iskrivljuje Božja volja o ljudskoj osobi, braku i obitelji, o isitni i slobodi, kada se govori o životu a promiče pobačaj, kada se provodi nasilje i korupcija, kada se govori o društvenomu napretku a ljude se ostavlja bez posla i plaće, kada se ljude udaljuje od vjere i ljubavi? Virus zla je zarazan. Eto zašto je Isus došao na svijet i ustanovio euharistiju. Došao je da, svojom mukom, smrću na križu i uskrsnućem ponovno uspostavi ravnotežu i dijalog između Boga, čovjeka i cijeloga kozmosa, da, došao je dezinficirati čovjekovo srce, očistiti njegovu dušu od grijeha i zaštititi ga od zla. Došao je spasiti čovjeka zaraženoga virusom zla, oslobađa cijeloga čovjeka: tijelo, duh i dušu.  

Je li Isus za farizeje pozitivan ili negativan?

Pred svoju muku i smrt Isus se sastao sa svojim učenicima. Kada nam netko blizak umire, s osobitom pozornošću osluškujemo njegove posljednje riječi, koje nam se utisnu u srce. Na Veliki se četvrtak, s osobitom pozornošću, spominjemo riječi i čina koje je Isus izgovorio i učinio na Posljednjoj večeri s učenicima. 

Prije nego osluhnemo poruku Isusovih riječi i djela s Posljednje večere bitno je posvijestiti neke činjenice. Koje? Evanđelist reče da je "Isus znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu…"! Upravo taj čas bio je već od početka cilj Isusova dolaska i djelovanja. Čas? Taj čas označen je 'prijelazom' iz ovoga svijeta. To nije bijeg, nego čas Isusove ljubavi, koja ide do kraja, do križa i groba. To je izlaženje iz granica smrtnoga čovještva, u koje smo svi mi uronjeni, ali i odijeljeni jedni od drugih. To je ljubav izlaženja iz granica sebičnosti i ujedno prodor u božansko. To je čas 'prelaska', a do toga prijelaza dolazi se samo po ljubavi, izgradnji za druge, jer nema puta naokolo. 

Prije prijelaza Isus je sišao na zemlju da bi posrnulo čovječanstvo privukao nebeskomu Ocu. Prelazi da bi sebe i nas, iz inficirane virusne izgubljenosti, vratio Očevoj kući. U čemu je posrnuo čovjek? Čovjek je htio svojim snagama posegnuti za božanstvom, to čini i danas, često u ime znanosti i zakona. U Velikomu četvrtku otkrivamo nešto drugo: Isus iz svoga božanstva silazi u čovještvo, 'uzima lik sluge' i postaje poslušan do smrti na križu. To je Isus, ali nije sve išlo glatko. Reče evanđelist: Isus je znao… Što je znao?

Znao je da je došao njegov kraj na ovomu svijetu i da ga po muci i križu treba spasiti, rekli bismo dezinficirati. Znao je da su mu neprijatelji već napisali presudu i da je samo treba bešćutno pročitati. Znao je da su lažima i ucjenama pobunili narod, znao je da vrbuju njegove učenike. Znao je da su svoja srca i duše predali zlu sklopivši s njim savez za šaku novaca i da će Boga suditi po ljudskomu zakonu, znao je da je Pilat oprao ruke i da je križ već pripremljen. Znao je da je đavao u Judu ubacio virus izdaje, pomračio mu um, zarobio srce te ga je za večerom izdao, znao je da će ga učenici zatajiti. Kakve li dramatične večere. Ipak, Isus ne odustaje. Zašto? 

Isus zna da bez njegove ljubavi čovjek trajno ostaje inficiran, rob bez slobode, da ostaje zgažen kao crv i nemoćan u velikoj depresiji. Svakodnevno slušamo na vijestima o broju pozitivnih kod nas i u svijetu na test koronavirusa, a zapravo tako „pozitivan“ znači biti inficiran, zaražen, u stvarnosti to je nešto negativno. Međutim, za farizeje i mnoge druge, jer su bili okuženi zlom, Isus je bio upravo tako „pozitivan“ i negativan. No, Isus, jedini savršeno pozitivan, svojom smrću na križu želi oplemeniti čovjeka, prokrčiti mu put da bude božanski pozitivan. A danas? Danas, svi oni koji slijede Isusa i katoličku Crkvu, koji su vjerski i ljudski, etički i kulturno plemeniti i duhom pozitivni, oni su u očima suvremenih farizeja negativni. Dakle, đavao ni danas ne miruje, sve izokreće, pa u srca mnogih ljudi ubacuje virus laži, nepravde, pomutnje. Ipak, vjernik ne odustaje, pozvan je biti radostan, sačuvati mir srca i duše, biti čovjek nade, jer vjeruje i zna tko je Isus Krist!

Odloži haljine i opasa se - opra im noge

Isus je znao još nešto, što?: "da mu je Otac sve predao u ruke". Znao je da se može pouzdati samo u Boga. Pitanje je koliko i što znamo mi, odnosno želimo li znati svu Istinu, želimo li biti, ne 'pozitivni' kao na testu za koronavirus, nego po Božju, pa makar u boli i patnji, pozitivni i duhom zdravi!? Pitanje je da li suvremeni čovjek svoj život predaje u Božje ruke ili u ruke svijeta? Budući da je Isus sve to znao bilo je očekivati da će sada, kada je "došao njegov čas", zasjesti na prijestolje obučen u kraljevsko odijelo, na glavu staviti krunu/koronu od zlata. Ali, ne! Isus djeluje posve suprotno. "Ustao je od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se". Bog Isus Krist ponizio se kleknuvši pred čovjeka i kao rob pere mu noge. Nepojmljivo. Isus se razgolitio pokazavši nam kako se boriti protiv infekcije zla. Dakle, ne mačem kao Petar niti biološkim ili drugim oružjem. Njegovo dezinfekcijsko sredstvo je poniznost, ljubav i euharistija, sveta sredstva: sakramenti. Isus na Posljednjoj večeri, kao sredstvo dezinfekcije nije uspostavio mjeru globalnoga tržišta, već je posvjedočio globalizaciju ljubavi, jer „je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“. Eto o čemu treba razmišljati na Veliki četvrtak: Bog čovjeka hrani svojim tijelom i krvlju te mu ponizno, na koljenima, pere noge. 

Što je Isus htio poručiti odlaganjem haljina i opasivanjem? Pokazuje da je smisao njegova poslanja u služenju drugima, a to je ljubav. Potom, on želi, skinuvši odjeću sa sebe, nas odjenuti svojim božanstvom. Znajući da se čistoća i nečistoća/infekcija događaju u srcu, uze ubrus, jer nas želi očistiti/dezinficirati. Jer reče: "Niste svi čisti". Želi u nama očistiti sve ono što nas udaljuje od Boga - navezanost na materijalnu prolaznost. Poziva nas da odložimo haljine zla i da se obučemo u odijelo njegove ljubavi. 

Petrova naivnost

Na čin pranja nogu Petar se usprotivio: "Zar da ti meni pereš noge?" Isus mu reče da sada ne shvaća, ali da će poslije razumjeti. A Petar, naivno ljudski to ne želi, još je inficiran i u njemu još vijori ljudsko odijelo, koje je Isus odbacio ustavši od stola rekavši mu: „ako ti ne operem noge ne ćeš imati udjela sa mnom“. Hoće reći: Petre, ako se ne pomiriš s Bogom, ako se ne dezinficiraš, ako ne uroniš u Boga i ne opereš dušu i srce, ne možeš nečist sjesti za moj stol. 

Isus sjeda za stol 

Kada im je "Isus oprao noge onda je uzeo svoje haljine i sjeo za stol". Za stolom se često donose odluke. Te svete večeri pala je odluka. Za čiji stol mi najradije sjedamo i što odlučujemo? Kao što je Isus oprao noge učenicima, tako svojom mukom i smrću pere grijehe svijeta i svi koji dopuste da im on opere noge, imat će udjela u njegovu prijelazu k Ocu. Jer to je smisao života. On zna da nismo čisti, zna da smo nedosljedni, grješni, da nam treba njegova 'dezinfekcijska' sredstva. Jer njegova nas ljubav izvlači iz oholosti i čini čistima. Stoga je na Posljednjoj večeri svojim učenicima dao primjer kako oni i svi drugi trebaju živjeti da bi prešli Ocu: to znači izići iz svoje grješnosti, materijalnoga ropstva, sebičnosti, lijenosti i ponizno drugima služiti u ljubavi. Dakle, sjesti s Isusom za stol znači odlučiti se za Isusa, živjeti i žrtvovati se za druge, a to je ljubav.

Ovo činite meni spomen

Spomen na Veliki četvrtak je spomen na dan kada je Isus okupio svoje učenike, Crkvu i ustanovio sakrament euharistije. Euharistija je sakrament zajedništva vjernika s Trojednim Bogom. No, ove se godine, zbog pandemije, vjernici ne mogu okupiti u svojim župnim zajednicama i svečano proslaviti taj sveti događaj. Ali, možemo se u svojim kućnim, obiteljskim crkvama okupiti i Gospodinu zahvaliti na njegovu daru samoga sebe u euharistiji. Župnici će u svojim župama, na žalost bez nazočnosti vjernika, proslaviti to sveto otajstvo, a mi budimo u duhu povezani. Jer, Isus i večeras ulazi u dvoranu Posljednje večere, uzima svoju haljinu i sjeda za stol, za svoj oltar. Time se lišava božanskoga sjaja, pada na koljena pred svakim od nas, pere i briše naše prljave noge da bi nas učinio spremnima za hod na Božju svadbenu gozbu. Želi nam oprati srce od infekcije grijeha, želi nas obnoviti, olakšati dušu i savjest, želi s nama sjesti za stol i s nama donositi odluke. Stoga će, i kada prođe, koronavirus još više otkrivati tragove naše kako vjere i ljubavi tako i otuđenosti.

Čuli smo da je Isus ustao od stola, da ga je Juda izdao za večerom i da je On na toj večeri oprao noge učenicima. Sve se odvija oko stola. Zašto? Uvijek je bilo siromaha i gladi, a ima ih i danas, gladnih tjelesno i duhovno. Treba nahraniti cijeloga i svakoga čovjeka. Čovjekovo se tijelo najbrže razboli ako mu oslabi imunitet, jer tada virus postaje otporan i dobiva najviše prostora. Ni naš pastoralni, crkveni rad nije imun na izazove inficiranoga vremena, a da mu se ne bi urušio imunitet zajedništva i smisao poslanja treba iz vjere i na temelju evanđelja tražiti prikladnije oblike rada. Isto tako, ako čovjeku oslabi duhovni imunitet, brzo se inficira, osvoje ga virusi zla. Da ne bismo duhovno klonuli, Isus nam je, kako reče sv. Pavao, ostavio svoje tijelo i krv za hranu i piće i pozvao nas da to činimo njemu na spomen. Poziva nas da ojačamo duhovni i crkveni imunitet, imunitet zajedništva i ljubavi. Jer, Isus zna da je čovjek gladan i žedan, zna da vrebaju razne duhovne i materijalne ucjene, laži, izdaje, zna da čovjek opet može posrnuti, a želi da svi zajedno ovjde slavimo i s njim prijeđemo Ocu.

Da ne bismo ostali bez duhovnoga imuniteta i gladni zauvijek, osim što nas čisti od grijeha i pruža nam svoje haljine, Isus nas želi hraniti. Stoga je na Posljednjoj večeri, prije muke i smrti, ustanovio svetu euharistiju na kojoj je sama sebe ostavio za hranu nama ljudima. Želi da se tom hranom trajno hranimo i da nam se taj čin i te riječi kao spomen utisnu u srce i u vjernički život zauvijek. Stoga, zamolimo Gospodina da nikada ne dopusti Judu u nama, ni u Crkvi ni u društvu, a da Petra, kojemu smo veoma slični, opere i učvrsti u vjeri. Amen.