Peta korizmena - A

Lazare, izlazi (Iv 11, 1-45)

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine: Gospodine, usliši glas moj! Čuje li Gospodin naše vapaje? A je li mu vapimo? Tako je nekoć zavapio psalmist, ali i danas, u doba osjećaja nemoći i pandemije, vape mnogi vjernici. Zajedno s cijelom Crkvom zavapio je papa Franjo na pustomu trgu sv. Petra. Svijet je uznemiren zbog cunamijevskih udara i posljedica nevidljivoga koronavirusa. Osim toga, Hrvatsku su zahvatile strahote potresa. Užas odasvud, rekao bi prorok Jeremija. Čovječanstvo je u nevjerici. U jednomu trenutku sve se izokrenulo naglavce. Živimo pod udarom mnogih i proturječnih vijesti, što može stvoriti novi oblik ovisnosti i mučnine.

Do sada su se mnogi razbacivali hranom, a sada vapimo u redu pred trgovinama pred prijetnjom gladi, razbacivali smo se modnom revijom, a sada vapimo za prekrivačem, do sada smo tražili komforne stanove i lokale, a sada vapimo kako sačuvati živu glavu, do sada smo išli na duga putovanja, a sada ne smijemo dalje od stana. Odgovore nude liječnici, političari, znanstvenici, međutim, uranjajući u otajstvo Kristove muke i smrti bitno je, očima vjere, razlučiti da ovo nije samo tehničko pitanje, već duhovno. Ovo je bitka dobra i zla. Zato su potrebna duhovna sredstva, vapaj Božjemu milosrđu. Zloduha se može pobijediti samo Svetim Duhom. Imamo iskustvo Domovinskoga rata u kojemu je, uz mudro vodstvo i hrabrost branitelja, posredstvom molitve Gospine krunice, Gospodin čuo naše vapaje. U međuvremenu su mnogi na to zaboravili, štoviše neki se s tim rugaju. No, još nije kasno, odnosno vrijeme je pokrenuti kućnu Crkvu, tj. obiteljsko zajedništvo i obiteljsku molitvu te skrušeno kleknuti i s krunicom u ruci zavapiti Gospodinu. 

Operite ruke, stavite maske i navucite rukavice, jer maske su pale

Stručnjaci traže rješenja da bi nam olakšali život. Slušamo preporuke u obrani od koronavirusa: što češće perite ruke, stavite maske i navucite rukavice. No, dok se jedni trude kako očuvati zdravlje, mir i gospodarstvenu ravnotežu, drugi u mutnomu love. Zlo ne miruje. Kada se naruše vrjednote vladaju interesi. Mnogi, veliki i mali, upuštajući se u koruptivne pothvate, nastoje zaraditi na ljudskim nevoljama. To je taj „grobni kamen“ o  kojemu govori evanđelje. Dok od potresa podrhtava tlo, neki, kao Pilat, peru ruke od svega te u rukavicama snuju novi svjetski poredak. Svijet, uređen samo prema mjerama ekonomske globalizacije, uzdrman podrhtava pred nevidljivim virusom, što posljedično prijeti novim globalizmom u obliku robovlasništva i 'eu-tanazije'. Stavite maske, ali maske su pale, skinuo ih je koronavirus. Zlo pokazuje svoje lice. Svijet je pozvan skinuti maske i rukavice, jer vrijeme je za obraćenje. Svatko od nas, namjerno ili nenamjerno, u sebi skriva svoju masku. Pred virusom su, za sada, utihnuli razni lobisti i pobornici nenaravnih prava i, u tomu apsurdu, ne bi bilo čudno da se netko javi i progovori o pravima virusa. Međutim, žurno je zavapiti Gospodinu da nam skine maske srca, uma i duha, da nam pomogne oprati ruke od grijeha, skinuti rukavice dvoličnosti i pomoći da se ogrnemo plaštem vjere, da se zaodjenemo ogrtačem dobrote, ljubavi i zajedništva.

Pastoralno umrežavanje, a ne pastoralna karantena

Da bi se pandemija usporila i spriječila zaraza, stručnjaci upućuju na društvenu udaljenost i karantenu. No, smjeli se Crkva udaljiti i zatvoriti u karantenu? Društvena karantena je svojevrsna pustinja, mjesto kušnje i nade. Crkva u pustinji susreće Isusa i zato je u okružju društvene udaljenosti pozvana tražiti nove oblike rada. S jedne strane, treba poštovati poduzete mjere, a s druge strane ne smije zanemariti poziv i poslanje, tj. ljudima priopćiti plodove spasenja te služeći u siromasima i patnicima prepoznati Krista patnika. Crkva je 'vidljivi zbor i duhovna zajednica' i zato treba, u pustinji života, izbjeći zamku pastoralne karantene nedopuštajući da potamni vjera, odnosno pozvana je u društvenoj karanteni na pastoralno umrežavanje. Pastoralni se rad ne smije pretvoriti u karantenu niti, kao Pilat, prati ruke i navući maske, odnosno prihvatiti da, dnevno izvješće civilnoga stožera, na kojemu se daju društvene smjernice, broje zaraženi, ozdravljeni i mrtvi, bude 'jedina liturgija'. U srcu je crkvenoga poslanja i rada briga za spas duša. Mnogi se pitaju, štoviše tvrde da je ovo Božja kazna, međutim, Bog ne kažnjava, on želi da se svi ljudi spase (1Tim 2,4). Zar je Bog sretan gledajući tolike patnike, među kojima su mnogi vjernici, koji umiru pod respiratorima ili u drugim okolnostima? Zašto tolike nevolje i patnje? Ne znamo sve, ali znamo da Bog nije ukinuo patnju, nego, djelujući bez maske i rukavica, trpi ljudsku zloću, pati na križu te u muci, smrti i uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista očituje svoje milosrdno lice. Svijet je krhak i nesavršen, na zemlji smo samo hodočasnici prema vječnoj domovini i ovdje ne možemo ostvariti potpunu sreću. No, znamo da u svakomu patniku i bolesniku Bog trpi. Za nas kršćane odgovor je u Isusu Kristu, koji je tražio i liječio bolesne, gubavce i hranio gladne. Stoga i oni, koji nisu kršćani, u njemu mogu prepoznati način brige za bolesne i poduzeti sve da se uspori zaraza virusa. 

Što nam je činiti? Crkveno zajedništvo

U doba pandemije, počevši od Kristova primjera, kao zajednica vjernika ili osobno, upitajmo se što dobroga činimo jedni za druge. Da bi se izbjeglo širenje koronavirusa, do daljnjega su otkazana sva vjerska okupljanja, ali nisu otkazani duhovni susreti s Bogom, osobna i obiteljska molitva te dobra djela. Potrebni su nam duhovni antivirusi. Moguća su umrežavanja pomoću društvenih mreža, odnosno vjernici mogu time jedni drugima slati zdrave poticaje, koji će ih ohrabriti da ne klonu duhom i očuvati ih u molitvi, nauku, vjeri i zajedništvu. Tjelesna, odnosno društvena udaljenost u doba pandemije izraz je ljubavi i poštovanja bližnjih. Time se, na neobičan način, pokazuje ljubav i briga u sprečavanju zaraze i osjećaj duhovnoga župnog zajedništva, kao što je to učinio papa Franjo molitvom Očenaša te općim oprostom i blagoslovom Urbi et orbi. Nije moguće svima izravno pokazati brigu za slabe na vanjski način kao u redovitim okolnostima, ali je moguće kreativno duhovno zajedništvo u nasljedovanju Isusa. Nitko nije otok, ne možemo sami, stoga je žurna duhovna ujedinjenost, jer ne znamo što nas sve čeka niti kakav nam oblik usamljenosti virus priprema, ne znamo što će sve obitelji trpjeti, kako će djeca i stariji podnositi vrijeme izolacije. Borba protiv zla i bolesti nije samo obveza civilnoga stožera, liječnika, znanstvenika, gospodarstvenika, koji bi zajedno s vladom morali tražiti rješenja za umanjenje troškova, nego je i duhovni poticaj nade, kršćanskoga suosjećanja, pouzdanja da Otac nebeski ne napušta svoju djecu. Stoga se Crkva, kao zajednica vjernika na čelu sa svojim pastirima, ne smije baviti sama sobom, nego je pozvana obnašati svoje poslanje i pastoralne službe i zadaće: voditi brigu o spasenju duša, naviještati vjeru i Božju blizinu, usmjeriti na molitvu u obitelji, hrabriti izolirane i bolesne, poticati odrednicu služenja i karitasa, pa gdje je moguće donijeti hranu i druge potrepštine do vrata. Mnogi vjernici već mnogo, samozatajno i javno, čine i to je znak Božjega Duha. Sve je to bitno, jer Krist se želi po nama očitovati u svijetu. I današnje evanđelje govori da je Isus bio potresen bolešću i smrću prijatelja Lazara te ne/vjerom Marte i Marije.

Lazare, izlazi! Odriješite ga! Diši na respirator!

Nakon što je Isus vidio Martinu i Marijinu tugu i pomno saslušao njihovu bol za bratom Lazarom, pođe grobu i reče: Lazare, izlazi! Nazočnima zapovijedi: Odriješite ga i pustite neka ide. Zašto oni nisu rekli: odriješimo ga, Lazare ustani. Što znači odriješiti ga? Zar danas svijet nije, kao Lazar, sputan grijehom i nevoljom zaraze koronavirusa? Tko su i gdje su Marija i Marta koje će u plaču i skrušenosti srca zavapiti prijatelju Isusu? Danas se društvo smatra moćnim, a ima li lijek za koronavirus, odnosno može li mrtvoga odriješiti ili možda društvo i osobe, koji se odriču prijateljstva s Isusom Kristom, stvaraju mrtvace i grobove? 

Evanđelje nam otkriva istinu o Bogu i čovjeku, o Isusu Kristu. Ako čovjek izgubi temeljne duhovne smjernice i mjere, ako izgubi etiku, izokrene ljestvicu vrjednota i prepusti se samo svjetovnosti i materijalizmu, znanosti i tehnologiji, zar od društva i obitelji, tvrtki i države ne pravi veliku 'grobnicu'?, jer tada pojedinac i društvo postaju svezani i ne mogu se slobodno kretati, razmišljati, raditi i živjeti. Što ih zavezuje? Zlo i nevjera, koje stvaraju gorčinu i beznađe. 

Kako i tko će ga odriješiti? Ako su u pitanju bolesti treba ići liječniku, ali ako se radi o bolesti duha, je li dovoljno ići psihologu ili psihijatru? No, da bi čovjek izišao iz duhovne grobnice i da bi društvo kročilo naprijed mora prije svega priznati da je svezano raznim neetičnim koruptivnim konopcima te maskama, rukavicama i povojima zloduha, a te duhovne maske i povoje može odriješiti samo Isus Krist u sakramentu ispovijedi, molitvom i postom.

U tomu vidu odriješite ga znači: ne može sam, ne može tehnika, treba mu netko drugi/Drugi. Isus nas poziva da mu pomognemo u njegovo ime da ga Bog oslobodi od straha, grijeha, da se pokaje, obrati i duhovno obnovi i onda ga, kako reče sv. Pavao, pustite neka ide u Božjemu Duhu. Zaista, svijet i društvo danas izgledaju kao na izdisaju, na aparatima i zato mu treba duhovni respirator, treba mu Božji respirator: Duh Sveti koji oživljuje bolesne i klonule, jer Duh je život!

Odvalite kamen

Kada je Isus čuo da je njegov prijatelj Lazar umro, jecao je, bio je potresen, a kamen je bio navaljen na grob u kojemu njegovo tijelo već četiri dana zaudara. Marta prigovara Isusu: da si ti bio ovdje, brat moj ne bi umro. Je li mu društvo i mi prigovaramo? Kao da još nije upoznala Isusa i njegovu božansku snagu, kao da još sumnja. To je ljudska nevolja, to je duhovni koronavirus i potres. No, Isus im reče da ta bolest nije na smrt, nego da se proslavi Bog, tj. naviješta im život vječni, jer veli da će uskrsnuti. Marta sumnjičavo nastavlja: znam da hoće jednoga dana, ali bio je mlad, pun života i htjeli smo još proživjeti život. Isus joj odgovara: Marta, nisam li ti rekao budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju. Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje ako i umre živjet će. Martina je vjera slaba, jer gleda samo ljudski. Ipak, Isus je uskrisio Lazara, svi su bili sretni, jer ga vide živa i time Isus živima daje život sposoban nadvladati smrt. A, kako se Lazar osjećao kada je morao iz Božjega svjetla ponovno ući u grješno ljudsko tijelo? Da se danas to dogodilo strčali bi se svi mediji i pitali ga kako je u raju, je li vidio Boga? A vjera? No, evanđelje ne govori više ništa o Lazaru. Živio je tiho kao i prije. Zašto? Pa vjerovao je i susreo prijatelja Isusa, živio je u vjeri, a drugo je manje bitno.

Da, i sami smo često odveć u tijelu, strahu i razmišljamo samo ljudski i tako navaljujemo kamenje na živote drugih. Ali, Marta i Marija imale su sreću, jer su imale Isusa za prijatelja. Od njega su mogle dobiti utjehu, snagu, naučiti smisao i bit života. Jer samo on može dati i vratiti u život, samo on može odvaliti kamen sa srca, izliječiti sve viruse i bolesti, odriješiti od grijeha i onaj koga on ovlasti. Zar se ponekada, pred nepravdom i nevoljom, ne osjećamo skamenjeni, kao kosturi i grobovi, a nigdje nikoga?

Pitanje je da li je nama Isus Krist prijatelji ili ga se odričemo i tražimo samo kada nam treba? Kakvo je to prijateljstvo? Tko susretne Isusa taj se ne boji ničega i nikoga. Mi se kao vjernici okupljamo oko Isusa, jer vjerujemo da je on naš brat i prijatelj, vjerujemo da nam daje snagu za život, s nama je u našim patnjama i bolima, kušnjama i napastima, pandemiji i karanteni, dolazi nam kao Bog koji nas razumije i želi nas odriješiti, izvući iz užasa zaraze koronavirusa i groba prolaznosti, straha i ništavila, pokazati nam svjetlo Božje ljubavi i mira.

Isus dolazi u naše društvo, obitelji, nama osobno i kaže nam: Odvalite kamen, Lazare, izlazi, izlazi jer ti si za život a ne za grob, izlazi iz grijeha i zla, ti si za ljubav i nadu, a ne za očaj i sebičnost. Čovječe i svijete, izlazi iz svoje zatvorenosti i oholosti, tugaljivosti i samosažaljenja, iz laži i manipulacije, sebičnosti i korupcije, droge, ucjena i ovisnosti, ekonomske i kulturne svezanosti, idi bolesnima i siromasima, obitelji, djeci, starima i prijateljima, navještaj i svjedoči moje milosrđe!

Isuse Kriste, hvala ti na Božanskoj nježnosti i ljubavi, kao što si došao Marti i Mariji tako dođi i na grob moga života, skini kamen s našega srca, odriješi me kao Lazara da te mogu slaviti. Iz dubine vapijem tebi, Gospodine: Gospodine, usliši glas moj! Amen.