Četvrta korizmena - A

Slijepac: Vjerujem Gospodine (Iv 9, 1-41)

Iz dana u dan slušamo vijesti o širenju koronavirusa po cijelomu svijetu. Čovječanstvo je u strahu, jer virus ne gleda tko je star a tko mlad, tko je siromašan a tko bogat. Virus sve zahvaća i zato je potreban oprez. Treba se pridržavati savjeta i mjera, koje upućuje struka i koje nam, kao vjernicima, upućuje crkveno vodstvo. Neki tvrde da onomu tko vjeruje koronavirus ne može naštetiti. Je li to zaista tako? Jer zaražavaju se vjernici i nevjernici. No, Bog je čovjeku dao razum i vjeru! Treba oboje koristiti. Potreban je razum prožet vjerom i vjera prožeta razumom. Te dvije činjenice uvijek treba ujediniti i nikada ih se ne smije odvajati, jer u suprotnomu slijede nesagledive posljedice. Koje?

Društvene i pastoralno-duhovne posljedice koronavirusa

Znamo da je tijekom povijesti, pa tako i danas, bilo različitih oblika ideoloških zaraza i virusa. Ljudi su se proglašavali bogovima misleći da će samo svojom pameću sve unaprijediti, obnoviti, riješiti. Iz toga je proizišao virus relativizma i materijalizma, egoizma i sekularizma. Nastale su nesagledive društvene posljedice zbog zloduha virusa čiji je izvor grijeh oholosti. Kada se niječe Boga, niječe se i čovjeka, ljudsko dostojanstvo. Ljudi su zaslijepljeni vjerujući samo u moć znanosti i tehnike, a istodobno odbacuju vjeru u Isusa Krista, niječu naravno uporište života, pa se ponižava ljudska osoba, brak i obitelj te prevladava pohlepa i korupcija. Dolazi do nesmisla, jer što je više komunikativnih sredstava to je manje zajedništva, a više usamljenosti i sljepoće. Čovjek je slika Božja, a Bog je u sebi zajedništvo, međutim, suvremeno društvo izjeda virus individualizma, pa neki umiru od koronavirusa a neki usamljeni, dok mnogi žive bez ljubavi. Sve je manje poštovanja i uzajamnosti, ljudski su odnosi bitno narušeni, svatko vuče na svoju stranu, kao da nema razumijevanja, vječne istine i objektivnih pravila. Što očekivati od takvoga oblika života? 

Samoizolacija

Pod udarom koronavirusa stručnjaci tvrde da je jedno od rješenja samoizolacija. Već dugo vremena društvo i kultura podržavaju i proživljuju virus individualizma, a sada smo prisiljeni povući se u izolaciju. Je li se društvo i previše samoizoliralo? Danas se takvo društvo i kultura smatraju naprednima i modernima. To je apsurd virusa. No, ne smije se očajavati, razumne liječničke i pastoralne upute treba slijediti. Stoga u izolaciji ili samoizolaciji kršćanin se ne smije izolirati od Boga, od povezivanja vjere i razuma, od etike i morala, ne smije pasti u zamku egoizma i bezboštva, ne smije zaboraviti na potrebe bližnjih, na nevolje patnika i bolesnika, siromaha i slijepih. Što nam je činiti?

Je li se Bog izolirao? A društvo?

Neki se ljute na Boga i pitaju se gdje je Bog u ovim strahotama, neki tvrde da se povukao i da šuti! Bog i kada šuti odašilje poruku, samo je pitanje znamo li je čitati i da li je čujemo. Zar nam Bog po svojoj Riječi i svjedocima vjere ne govori i ne poručuje svoju istinu i volju? Neki misle da je Bog kao aparat, koji samo ispunja naše želje, ne, Bog poštuje ljudsku slobodu, traži našu zajedničku i osobnu suradnju s njim i uzajamno. On se ne prestaje brinuti za nas, ali traži naš odgovor, su/odgovornost i zauzetost. Bog se ne može samoizolirati, jer to onda ne bi bio kršćanski Bog. On je uvijek u nama i s nama, a jesmo li mi s njim, jesmo li mu dali svoj prostor!? Dakle, rješenje nije spomenuti individualizam, oholost, sebičnost, rješenje nije Boga prozivati i moliti mu se samo kada nam treba, nego je rješenje poniznost i suradnja, mudre odluke, vjera, nada i ljubav.

Bitno je, nadahnjujući se na Božjoj riječi, osluhnuti Božju volju, a to ne možemo ako ne otvorimo oči vjere! Jer ova prisilna izolacija je neko privremeno rješenje, ali može stvoriti još veću duhovnu virozu. Koju? Mnogi u raznim sredinama i mjestima primjenjuju društveni stil individualizma koji nas uništava: u raznim zajednicama, na poslu, u braku i obitelji, u gospodarstvu, politici, društvu itd. Mnoge su društvene aktivnosti (posao, šetnja, škola, šport, izlasci) u kojima se ljudi troše i ispuhuju, a sada koronavirus mijenja uobičajeni oblik života i način pastoralnoga rada. Očito sve zajedno treba resetirati. 

Opasnosti i pastoralne postavke

Ljudi, htjeli ili ne, moraju se zbližavati makar u obiteljskomu krugu. Međutim, i tu mogu nastati poteškoće, jer, zbog navika iz individualizma, sada treba pokazati još više strpljena, razumijevanja, zajedništva, razboritosti, opraštanja, poštovanja. Opasnost je da prevagne nesnošljivost, svađe i šutnja, stajanje pred tv ekranima ili tipkanje po mobitelima, razmišljanje o kreditima i gubitku posla. Da se ne bi dogodio novi oblik izolacije i otuđenosti, zaista, vjernici su pozvani dubinski posvijestiti nevolje vremena u kojemu živimo te istinski staviti Boga, molitvu, post i djela milosrđa u središte života! Samo u suradnji s Bogom možemo naći dobra rješenja.

U doba kada je, zbog nevolja zaraze, zabranjeno ići na sv. mise i sakramente, na razne oblike župne pobožnosti, zaista treba pojačati razmatranje riječi Božje, obiteljsku molitvu i tako održavati duhovni ritam. Opasnost je duhovno se ulijeniti i zapustiti, odnosno kada prođu mjere zabrane, opasnost je da se ljudi praktično udalje od mise i župnoga zajedništva. U tomu vidu nije dovoljno samo mailom poslati naputke. Potrebno je mnogo više, osobnije, osobito danas kada su nam na raspolaganju sredstva društvenoga priopćivanja. Čini mi se da i crkveno vodstvo treba više i dublje osluhnuti nevolje koje proživljavaju vjernici i svećenici zajedno s njima u svojim župnim zajednicama i predvidjeti moguće daljnje posljedice. Jer ovo su iznimne okolnosti za koje se nismo posebno pastoralno pripremali, mada je Crkva uvijek u nekomu obliku ratnoga stanja. Potrebno je da netko u ime Crkve češće nastupa u medijima i da se vjernike ohrabruje i daju jasnije i detaljnije pastoralne smjernice s obzirom na pastoralne postavke. Zato je važno da svećenici i vjernici šire duhovne vidike, gledaju unaprijed i bdiju, da traže rješenja da se ne bi posve prekinuo duhovni i pastoralni kontinuitet. Nužno je već sada tražiti načine i stvarati, makar pomoću raznih aplikacija ili župnih cirkularnih pisama, pastoralnu strategiju i župne skupine s ciljem navještaja i duhovnosti, u svrhu očuvanja župnoga zajedništva i vjere. Pozvani smo ustrajno posvješćivati odgovornost, jer život je mnogo zamršeniji da bi se pastoral prepustilo spontanosti.

Kriza je pastoralni izazov za Crkvu

Nastala kriza, za cijelo je čovječanstvo, a osobito za Crkvu, veliki kairos, šansa, prigoda! Za što? Za obraćenje i navještaj kraljevstva Božjega! Upravo nas na to, posebno u vrijeme korizme, poziva Isus Krist i Crkva. Suočavanje s izazovom koronavirusa velika je prigoda da se preispitamo tko smo, zašto smo na ovomu svijetu, kako živimo, što radimo, poštujemo li Božje zakone ili namećemo svoja pravila, interese, hedonizam? Ovo je prigoda za služenje, da se dublje otkrije poruka evanđelja, smisao radosti i žalosti, bola i patnje, smrti i života! Ovo je prigoda da se obitelji i društvo zbliže, da pokrenemo karitativni osjećaj za druge, osobito stare, nemoćne, beskućnike, za sve koji su zaraženi individualizmom i relativizmom! Ovo je prigoda da s jačim žarom naviještamo Isusa Krista, jer on je put, istina i život! Ovo je prigoda, kada su i škole i fakulteti online, da budemo s Bogom i na izravnoj unutarnjoj liniji duha i srca, da nešto više naučimo od Boga i o Bogu i da progledamo, jer Bog djeluje stvarno a ne virtualno! Upravo nam o tomu govori današnje evanđelje! Što nam poručuje?

Slijepac od rođenja, slijepci zauvijek i obzorja vjere

Korizma je vrijeme duhovnoga hoda prema svjetlu i životu. Pomaže nam u pročišćivanju i sazrijevanju u vjeri. Bolje rečeno da u druženju s Riječi Božjom uočavamo tko smo, što smo i gdje idemo? Iz nedjelje u nedjelju imamo radost upoznavati Isusa Krista, koji nam se približio da bi nas osnažio.

Upravo je tu njegovu blizinu doživio slijepac iz evanđelja, posljednji čovjek na rubu grada i života, slijepi i odbačeni prosjak. Onaj koji nema ništa i nikomu ništa ne može dati. Ali, osim mnoštva, tuda prolazi Isus i njegovi učenici, ugleda ga i zbog njega se zaustavlja. Njegov je pogled zastao na čovjeku koji u tami pati i približi mu se. Ima li netko među nama da ne pati? Dakle, Isusov pogled zastaje na svakomu od nas!

Međutim, na komu ili na čemu naš pogled zastaje? Bog čovjeka spašava po čovjeku. I u našemu okružju ima ljudi koji pate, ima ih u teškomu stanju, s nekima od njih se, kao i sa slijepcem od rođenja, rugaju, a znamo li im se mi približiti, nazvati, pohoditi? To Isus hoće, a zato je potrebno da nas Isus ugleda. Zato su potrebne žive župne zajednice.

Ljudi koje je poznavao slijepac, nakon njegova susreta s Isusom, ne poznaju ga više, pa mudruju: 'on je, ne, nije on'. Što se promijenilo? Zasigurno ne njegova vanjština. Kada je susreo Isusa postao je druga osoba, progledao je. Promijenio je ono za čim je čeznuo, našao je smisao, osjetio je novi pogled na život, na svijet, na ljude. Vidi dublje, dalje, otvorile su mu se, ne smo tjelesne oči, nego oči srca. A oni su bili ljubomorni i zavidni na slijepca, to je taj duhovni virus. Zaista, nije slijep samo onaj tko ne vidi tjelesnim očima, nego postoji duhovna sljepoća i umna oholost. To je temeljni uzrok ljudske izolacije od Boga i čovjeka, to je ta razarajuća viroza. A slijepcu je dovoljan samo Kristov pogled.

Susjedi su ga odveli farizejima, duhovnim slijepcima, a oni su ga pitali kako je progledao. Utvrdili su, što?, da je Isus učinio prekršaj, jer ga je ozdravio subotom. Nevjerojatno. Što, dakle, čine farizeji? Ne vide čovjeka, nego raspravljaju o ideološkim i pravnim smicalicama. Oni su u tami zla i grijeha, pa zato ne vide svjetlo. I još nešto, u toj podvojenosti i njegovi su roditelji zatajili, povukli su se pred prijetnjom ideologije.

Farizeje ne zanima dobro čovjeka, nego pravila na temelju kojih oni mogu zaraditi. Je li se danas što promijenilo? U svemu tomu nazire se beskrajna tuga: da bi obranili lažnu ideologiju negiraju činjenice i život. Poznaju sve zakone, ali ne poznaju čovjeka. Željeli bi da opet oslijepi samo da sebi daju za pravo. Tu se očituje siromaštvo, koje?, nesposobnost znati se radovati. Drama, koja se odvijala u toj dvorani, ali i u tolikim našim sredinama, jest: Bog života i ideologije odijeljeni su, ne susreću se. Ideologija je odijeljena od iskustva života i ona je velika prevara. No, veličina i vrsnoća društva ne mjeri se po snazi moćnika, nego po kvaliteti života siromašnih i potrebitih. Je li ovaj svijet jedan veliki slijepi farizej? Kako će progledati?

Koronavirus – prigoda da se očituju djela Božja

Zahvaljujući susretu s Isusom, slijepac od rođenja postao je slobodan, pa čvrst i uvjeren, uzdignute glave govori tim silnim umnicima: Vi govorite što hoćete, ali ja vidim, jer mi je taj čovjek otvorio oči, on je Prorok. I nama poručuje: samo vam taj čovjek može otvoriti oči srca. A oni mu odvratiše: Sav si se u grijesima rodio, ti nas da učiš. I izbaciše ga. To je reakcija ohole ideologije: ponizi, pregazi pa izbaci čovjeka. To je taj duhovni koronavirus. To je nerazumna reakcija i reakcija nevjere, jer su u početku i učenici licemjerno upitali Isusa: Je li sagriješio on ili njegovi roditelji, a Isus reče: ni on ni roditelji, to je zato da se na njemu očituju djela Božja. Opasnost je da u svakomu od nas, kao i u farizejima i učenicima, prorade slične reakcije. Međutim, bez obzira kako se pojavio koronavirus, to je prigoda da se na njemu očituju djela Božja.

Isus se ne zaustavlja na grijehu, nego poručuje da djela Božja pobjeđuju zlo, on suosjeća, on je život, on dotiče i liječi srca i oči ljudi, onomu tko ga slijedi daje blagoslov i sreću, radost i mir, tko ga slijedi jamči mu vječni život. U suprotnomu nadjačava virus.

Progledati očima vjere

Kad je Isus čuo da su farizeji izbacili slijepca iz dvorane, iz društva, potražio ga je i upitao vjeruje li u Sina Čovječjega? A tko je taj, upita slijepac. Ovaj što govori s tobom, reče Isus. Vjerujem i baci se preda nj. To je vjera u svjetlo Isusa Krista. A mi, vidimo li svoju sljepoću? Jesmo li spremni kleknuti pred Isusa? Jesmo li spremni u ovo doba teške krize provoditi njegov način djelovanja: potražiti ga i navijestiti evanđelje.

Da bismo ugledali svjetlo Božje ljubavi moramo odbaciti tamu zla i grijeha, sljepoću srca, duhovne viruse. U suprotnomu, opasnost je da u ovomu svijetu oslijepimo, a to se događa kada, kao farizeji odbacimo čovjeka i Boga, kada niječemo vjeru i Crkvu, kada zapuštamo svete sakramente, kada mislio samo na novac, probitak i zaradu. Naš je narod razumnom vjerom nadilazio sljepoću duha, a je li moguće da će ovaj naraštaj postati duhovno slijep i virozan? Ne dopustimo da naše obitelji i narod zaborave kršćanske korijene. 

Što nam je činiti?

Neki slijepac reče svojim ukućanima da bi pošao do susjeda. Oni mu rekoše: Kako ćeš kada je noć, znaš da si slijep i da ne vidiš? On je žarko želio poći, pa reče: Uzet ću feral. Oni odgovoriše: Pa što će ti feral kada ne vidiš? On brzo odgovori: Ako ja ne vidim, drugi će vidjeti mene! Mudro, zar ne? Potom se uputio, međutim, nije prošao niti deset koraka kada se začuo udarac, netko ga je lupio, a on reče: Pa čovječe Božji zašto si me udario, zar ne vidiš feral? A čovjek mu odgovori: Prijatelju, zašto nisi upalio svijeću? Tvoja se svjetiljka ugasila. 

Eto što nam je činiti u doba epidemije koronavirusa, upaliti svjetlo Božje ljubavi u svomu srcu i prenijeti ga drugima. Gospodine Isuse Kriste, koliko li je danas slijepih tjelesno i nitko im ne pomaže, a koliko li je slijepih duhovno a prave se pametni: koliko li je slijepih muževa i supruga, mladeži, stručnjaka i čelnih vođa, a društvo u mnogomu propada jer ga vode slijepe vođe, sve to samo jer ne žele da im se ti približiš. Svrni svoj pogled na odgovorne u društvu i Crkvi, osobito na one koji na prvoj crti skrbe o bolesnima i zaraženima, pogledaj na svoje grješne, ali vjerne sluge da se raduju što hode prema svjetlu tvoga i našega Uskrsa. Amen.