Treća korizmena - A

Daj mi piti (Iv 4, 5-42)

Nakon što je Mojsije izveo Izraelce iz Egipta, narod je, zbog nezadovoljstva, počeo mrmljati. Potom se Mojsije obratio Gospodinu upitavši ga što će činiti s narodom, jer će ga kamenovati. Gospodin mu reče da istupi pred narod i da štapom udari po pećini iz koje će poteći voda, pa će se narod moći napiti. Je li se mi kao Mojsije obraćamo Gospodinu i što ga pitamo?

U posljednje vrijeme zasigurno, svatko na svoj način, prati zbivanja oko nevolja koje su zahvatile svijet pojavom koronavirusa. To nije samo medicinsko ili sociološko pitanje, nego i teološko, duhovno. U tim nevoljama, dok jedni pate, drugi gledaju kako će profitirati. Zar koronavirus nije „znak vremena“, koji treba tumačiti u svjetlu vjere, s aspekta evanđelja? Budući da se radi o iznimnim okolnostima potiče nas da u vrijeme korizme još više razmišljamo o smislu života, upućuje nas na dubinsko preispitivanje o odgovornosti prema čovjeku i svijetu. Kao i u doba Mojsija tako i danas narod mrmlja, ali pitanje je ima li nekoga to će stati pred narod i reći mu istinu, uputiti ga na izvor utjehe i ohrabrenja.

Očito je da oni, koji zagovaraju potpuni relativizam i život bez Boga, nemaju odgovore na dubinska pitanja. Spomenuti virus, prema stručnjacima, nije posve poznat ljudskoj vrsti te bi lako mogao biti proizvod ljudske neodgovornosti, što izlazi izvan kontrole te ima nesagledive posljedice. Crkva je pozvana prosuđivati „znakove vremena“ te vjernicima i čovječanstvu davati pastoralne smjernice tumačeći izazove vremena u svjetlu evanđelja. Stvari su zamršene, ali ako se na nekoliko mjeseci zatvore sve crkve i prestane pastoralno djelovati u skladu s okolnostima, pitanje je u što će se pretvoriti ionako narušeni duhovni i kršćanski život? To bi zaista bio duhovni koronavirus. Treba tražiti razborita rješenja. Umjesto brzopletoga zatvaranja crkava, odstupanja od sakramenata i osim poticanja vjernika na molitvu u obiteljima, na suzdržljivost i post, ipak, u prikladnoj mjeri, treba omogućiti svete mise i klanjanja u crkvama da se župni život ne bi posve utrnuo.

No, pitanje je gdje je suvremena „pećina na Horebu“ iz koje će narod piti? Sv. Pavao u poslanici Rimljanima naučava da po Isusu Kristu „imamo u vjeri pristup u ovu milost“. Isus je novi i vječni „Horeb“, živo vrelo. No, kakva je vjera zapadnoga čovjeka, je li kršćani, u ovim dramatičnim okolnostima, računaju na vjeru ili je zanemaruju? Suvremeno društvo nas u mnogomu podsjeća na „neku ženu Samarijanku“ iz njezina prvoga dijela života. Ima li suvremeni čovjek hrabrosti, kao Samarijanka, makar u podne, poći na zdenac zahvatiti žive vode? O čemu se radi?

Evanđelje govori o susretu Isusa i Samarijanke. To je susret ljubavi i tuge, vjere i osjećaja, nade i očaja. Da, susret Isusa i mene. Kako? Žena usred bijela dana ide na zdenac po vodu. Veoma neobično, gotovo nečuveno, jer se zorom išlo na zdenac po vodu, dok nije bilo žege. A zašto ona ide u podne? Da, ide, a u bîti bježi. Proživjela je životnu dramu. Dok u podne drugi odmaraju, ona ide jer ne želi da itko vidi njezino slomljeno, tužno srce i naborano lice. Iza nje je pet neuspjelih brakova. Dok je hodila razmišljala je o svojim životnim „virusima“ pitajući se ima li život smisla? Išla je po vodu, a žeđala je za ljubavi i nadom, tražila je odgovor od ljudi, a susrela je Boga. Da, bila je žedna Boga. Tko zna koga sve nije obišla za pomoć, ali njezino shrvano srce nije mogla izliječiti nikakva ljudska analiza i tehnike.

Došavši na zdenac ugledala je čovjeka koji u nje pita vode: Daj mi piti. Neshvatljivo, Isus usred bijela dana razgovara sa ženom na zdencu i to tuđinkom i od nje traži vode. Možda je pomislila da je on u lošijemu stanju od nje. Možda je razmišljala: od mene traži vode, koja sam žednija od njega, pa mu cinično veli: Kako ti Židov razgovaraš sa mnom? To je  bio veoma uvredljiv govor. Da, nije se bojala to reći, jer ništa nije očekivala od života, nije imala snove ni planove. Kako Samarijanki tako i svakomu od nas Isus dolazi. Je li ga omalovažavam dok od mene traži piti ili? Bog je žedan moje ljubavi, a ja?

Kada se najmanje nadala dogodio se obrat. Kod studenca je susrela Isusa. On je započeo razgovor bez ikakve pripreme, objašnjenja te govori jasno i ta je žena razumjela da je taj čovjek poseban i da se tu događa nešto što ni sanjati nije mogla. Što?

Dogodio se navještaj evanđelja, poruka Radosne vijesti koja je upućena i nama. Možda se prepoznajemo u razočaranoj ženi zbog tereta i životnoga neuspjeha. Svatko od nas ima neostvarenih snova, možda se u životu više ne nadamo velikim stvarima, možda ne vjerujemo u iznenađenja. Međutim, u susretu s Isusom vjera u toj ženi raste. Kako? Najprije ga podrugljivo naziva Židovom, jer se oni ne druže sa Samarijancima. Nakon što je Isus prozborio ona mu začuđujuće veli: Gospodine. To je već korak naprijed u duhovnomu rastu. Upoznavši ga tijekom razgovora reče mu da je prorok, da bi na kraju spoznala da je on Krist – Pomazanik! Doživjela je obraćenje srca i naziva ga Spasiteljem svijeta.

Evanđelje poručuje da postoji novi „Horeb“, zdenac osvježenja, postoji iznenađenje na kojemu nas Isus čeka, jer nam želi objaviti istinu i smisao glede našega života. Kao i Samarijanku tako i nas zove na novi život, na novi početak, novi put. Unatoč svim nevoljama, patnjama i umiranju, postoji izlaz, jer Isus nudi život. To ćemo shvatiti samo ako susretnemo Isusa, zato nemojmo bježati od toga susreta. Svatko žeđa za Bogom, a tko ima Isusa u srcu, taj je slobodan, sretan, radostan i miran.

U ovoj evanđeoskoj drami, ipak glavni lik nije žena Samarijanka, nego Isus. Isus, premda je bio umoran, ali ne toliko od puta, nego od onoga što ga čeka u Jeruzalemu, nije usmjerio razgovor na sebe, nego na križ te žene. Nije ju prozvao niti osudio, nego je Božjim Duhom prozreo njezino srce i život te joj je dao do znanja da poznaje njezinu prošlost, sve dobre i manje lijepe strane, koje je učinila i propustila, pa joj vraća nadu i vjeru. Bog i nas poznaje i nema smisla pred njim glumiti. 

U to doba zdenac je bio slika zakona, a voda ono što život daje. Dok žena govori o zdencu, Isus joj nudi izvor žive vode: Tko pije od ove vode opet će ožednjeti, tj. zakon ne uspijeva odgovoriti na želje čovjekova srca. Zato Isus veli: Tko bude pio vode koju mu ja dajem, ne će ožednjeti nikada. Dakle, Isus je odgovor na čežnje čovjekova srca, on je Božja ljubav. Kada čovjek iskusi da je ljubljen i prihvaćen, tada otkriva u sebi snagu, pa i on druge ljubi i prihvaća. Za čim žeđam i s kojega izvora pijem?

Isus je toj ženi otkrio tajnu istinske liturgije: nije dovoljno piti sa zemaljskih zdenaca niti se klanjati na gori, nego se treba klanjati u pravednosti i duhu, tj. Isusu. Poziva je da u svoj život unese novi duh. Otkriva joj da je on izvor žive vode i obećani Mesija. Žena je shvatila da voda iz zdenca ne pomaže i da izvor žive vode nije u zdencu, nego u Isusu, stoga nije krila svoju radost. Što čini? Ostavlja svoj krčag, tj. sekularni pristup životu, potrčala je i posvjedočila drugima da je Isus izvor života, a oni su shvatili da je Isus Spasitelj svijeta. Komu se mi sve klanjamo, hoćemo li odbaciti „krčag“ – „virus“ ispraznoga tereta što ga stvara ravnodušnost prema Bogu, jesmo li škrti u navještaju ljubavi, trčimo li ili smo se umorili pred zamkama društva? 

Isus nas čeka na zdencu i poziva nas da ljubav i ljepotu susreta s njim prenesemo drugima, obiteljima i prijateljima, svima koji su žedni Boga. Stoga, ti Gospodine, koji si pravi zdenac života, izvedi nas iz "Egipta" naše nevjere, otkrij nam vrelo svoje ljubavi, učvrsti nas u nadi i vjeri, izlij na nas vodu svoje milosti, svoga Duha, da ne tražimo samo svjetovne zdence, jer ćemo ostati žedni, nego nam pomozi da, kao Samarijanka, nađemo svoju radost i mir u susretu s tobom. Amen.