Prva korizmena - A

Odvede Duh Isusa u pustinju (Mt 4, 1-11)

Isus se povukao u pustinju na duhovnu obnovu i molitvu. A mi? Korizma je posebno vrijeme duhovne molitve i obnove. No, čim ogladnje eto mu đavla. Želi ga napastovati. Đavao vjeruje i zato se ne predstavlja kao Isusov protivnik, nego kao saveznik, kao onaj koji mu želi pomoći, rekli bismo, u karijeri, u ostvarenju strategije. Prevarant. Danas mnogi niječu postojanje đavla i to mu odgovara. Zašto ga napastuje ako vjeruje? Zato što u sebi nema istine i ljubavi. Umjesto ljubavi vrišti od sebičnosti, oholosti i mržnje, a umjesto istine nudi laž, prevaru, smutnju. Vjera je bez istine i ljubavi prevrtljiva. On je smutljivac, otrovan, lažljiv, zavodnik, izokreće, ne podnosi svetost. Ne očituje se kao rogat, nego u profinjenomu odijelu, djela su mu zla. On je zavodnik i zato ga Isus odbacuje. 

U prvomu čitanju piše da prvi ljudi u rajskomu vrtu ulaze u razgovor sa zlom i vrt postaje 'virozan'. Što se događa, otvorile su im se oči. I što su vidjeli? Da su razotkriti, da im manjka ljubav, istina, povezanost s nebeskim Ocem, sloboda, snaga, radost, svježina, mudrost. Ali, bilo je kasno. Zašto? Zato što nisu slušali Boga, štoviše, htjeli su biti bogovi, te su sa stabla spoznaje dobra i zla izabrali zlo, smrt. To je slika lažne slobode, svakoga grijeha. No, kada se nama otvaraju oči? Kada nas Duh vodi u pustinju ili kada nasjednemo na đavolske zamke?

Đavao je nasrnuo na Isusa, ne odustaje i približio mu se da ga kuša. Koje li oholosti? Prva kušnja odnosi se na svakodnevni život: kruh, osjećaji, posao. Zna da čovjek uvijek želi više i dalje, da želi uživati, provoditi se. Isusa cinično naziva Sinom Božjim i poziva ga da to sinovstvo živi na sebičan način. Zašto? Čuli smo u prvomu čitanju, Adam, odbacivši Boga Oca, spoznao je da je gol i to  đavao želi od Isusa, ali i od čovjeka. 

Zato napastuje vjernika da svoju vjeru pogazi i da se samo na izvana zove kršćaninom, da se prepusti svijetu: uživaj, jedi i pij, šnjufaj i surfaj, vidiš kako drugi čine, pa nisi ti najgori, možeš bez duhovnih granica, bez Boga i Crkve, oca i zajednice, obitelji i države, bez svega toga može riješiti krize. A Isus mu kaže: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božji usta. Ne živi čovjek samo od propadljive hrane i razonode. Glad za Božjom riječi jača je od gladi za kruhom. Isus vjerniku pomaže svojom riječi. A koji je moj odgovor, pristajem li na igru i ponudu đavla ili?

Potom ga odvede u Sveti grad, na vrh Hrama. Odvodi ga u svetinju i veli baci se, učini nešto spektakularno, što nitko do sada nije učinio, budi poseban, slavan. Zašto? Narod je očekivao da će se Mesija objaviti na vrhu hrama, pa mu hoće reći, čini ono što narod želi čuti i vidjeti, a pusti volju svoga Oca. Zlobnik citirajući Sveto pismo provocira: Pisano je da će te anđeli nositi na svojim rukama. Tako je zmija u rajskomu vrtu, zlorabila Božju riječ tumačeći je po svomu, a ovdje još gore, jer je umotava u vjerski govor, pa ispada pobožan, pozivajući se na vjeru napastuje Isusa. Hoće mu reći, izazovi Oca, pa se pouzdaj u mene. I danas mnogi tumače Božju riječ na svjetovan način. Upravo su tako neprestano činili farizeji, pismoznanci, starješine misleći da Istinu drže u svojoj ruci. Zar takvih nema i previše u novomu društvenom poretku?

Zar i nama ne kaže da u ime vjere pogazimo svoje svetinje: reci da si vjernik, primi sve sakramente pa govori da to radiš samo iz običaja, radi svojih roditelja, da te drugi vide, a kada uđeš s nekim u razgovor reci da si liberalan, svjetovan, moderan, da ti vjera ništa ne znači, jer te ona ograničava a ti imaš svoju pamet, prava i radi što hoćeš. Citiraj Sveto pismo i pozivaj se na crkvene ljude, tj. to čini cinčno, jer zlu ništa nije sveto, ni brak ni obitelj, ni čovjek, ni riječ, ni himna, ni zastava, ni država ni osoba. Što će ti Crkva, što ćeš ići na misu, to je dosadno, naspavaj se ko' čovjek, umoran si, pogledaj film, glazbu, igrice, utakmice, ćakulaj, uveži se u društvene mreže tako da te nitko ne može odvezati. I tako, na žalost mnogi skoče, bace se sa svoje svetinje i nitko više za njih ne mari.

A Isus mu zaprijeti: Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga. Boga se ne smije kušati, s njim se ne smije poigravati. Je li ja iskušavam Boga? Svojom drskošću i ravnodušnošću, pohlepom i lijenošću? Đavao vjernika iskušava najviše kada želi slijediti Boga, činiti dobro, moliti, postiti, odgovorno raditi i kada je u suhoći srca. Đavlu smeta kada se čovjek želi posvetiti Bogu, odvojiti vrijeme za meditaciju, za dobra djela, za siromahe. Nasjedam li na sotonske podle igre ili znam reći: Ne iskušavaj me, ja sam Božji hram i želim graditi Božji grad?! Isus nas uči da otvorimo oči prije napasti, a zlo otvara oči kada je kasno. Zaista, ako na vrijeme otvorimo oči vidjet ćemo da je đavao gori od koronavirusa, gdje god zaviri sve uništava. Medijskoj svjetini ni ne pada na pamet da tjelesni i duhovni virus treba što prije početi liječiti korizmenim odricanjem i postom.

Kada je đavao vidio da Isus ne popušta odvede ga na goru visoku i pokaza mu svu moć i slavu svijeta i sve mu nudi, ali ne zabadava, jer mu se za uzvrat mora pokloniti. Nudi mu bogatstvo i vlast, ali treba samo malo kimnuti glavom. Ako bi mu se poklonio, onda bi u šaci držao njega i svu slavu. Tek tada ne bilo njegovo ništa, jer bi izgubio sebe i svoj božanski identitet. Samo se pokloni, hm, dakle, đavao i čovjeku nudi razne idole, koji mu postaju bogovi. Vlast i bogatstvo koje nudi đavao jesu idolopoklonstvo. Teški grijeh protiv Boga. Iza svega se skriva tajna vladati bez Boga. Je li nam to poznato? A Isus mu reče: Odlazi sotono, samo se Bogu klanjaj i njemu služi. Isus ljudima služi iz ljubavi, a đavao vlada iz obijesti. Znam li reći: Odlazi sotono?! Komu se i kako čovjek i svijet klanja i služi? Koliki li su spremni za mrvu slave i koju kunu pokloniti se do podzemlja. Mnogi se duboko naklone samo da bi vladali javno ili tajno, bili slavni, pa makar i u svomu toru. 

Vidimo taktiku đavla: odvuče čovjeka od Boga, šapne mu da može sam, ponudi mu jelo i piće, novac i provod, da mu malo vlasti, pa ga navuče da pogazi sve što ga povezuje s kršćanskim vrjednotama, proglasi ga naprednim i slobodnim, pa odbaci sve etičke i moralne granice i tako minira put do Boga. Obeća mu moć i slavu, pa ga zarobi i zdrobi. Što ostaje? Duhovni korona virus, koji nema granica ni zapreka.

Ako čovjek u sebi nema duhovnih vitamina, jasan i čvrst stav, ako nije ojačao duhovni imunitet, onda poklekne i jedino što mu ostaje da, kao Adam i Eva, skroji pregače. Adam se uzoholio jer je želio biti kao Bog, a Isus, kako reče sv. Pavao, novi Adam, ponizio se i želi biti kao čovjek. To je Bogočovjek! Isus odbija đavla i s njim ne želi imati nikakva posla. Ali, Isusove kušnje i naše su kušnje. Ni nas ne će zaobiđi napasti, i nas kuša cijeloga života, samo je pitanje jesmo li razvili duhovnu otpornost. Bitno je nakon kušnji, kao Isus, ostati duhovno čvrsti i mirni.

I mi imamo svoju pustinju. Zakoračili smo u korizmu. Što činim?  Pozvani smo uočiti namjeru zla koje nas napastuje da nas otrgne od Boga, međutim, dolazi nam Isus kao naš suputnik te nas vodi kroz pustinju života da kao i on, unatoč napastima zloga, u ovoj korizmi zajedno s njim, uz pokoru, odricanje i molitvu, pobijedimo zlo, da na vrijeme otvorimo oči, da ostanemo radosni i vjerni nebeskomu Ocu. Ako želimo sačuvati mir i dostojanstvo života, gajimo vjeru, istinu i ljubav te recimo kao Isus: Odlazi sotono. Sve svoje brige prepustimo Isusu i samo tada pustinja postaje duhovna oaza, rajski vrt. Amen.