Prikazanje Gospodinovo - Svijećnica

Vidješe oči moje svjetlost na prosvjetljenje naroda (Lk 2, 22-40)

Četrdeset dana nakon Isusova rođenja Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodinova, odnosno kako se to pučki veli Svijećnica ili Kandalora. Odakle potječe i zašto se slavi taj blagdan? Po Mojsijevu Zakonu trebalo je svako muško prvorođenče, četrdeseti dan nakon rođenja, prikazati, posvetiti Gospodinu u Hramu. Bila je obveza tom prigodom prinijeti žrtvu: dvije grlice ili dva goluba. 

Kada je došlo vrijeme Josip i Marija prikazali su dijete Isusa u Hramu u Jeruzalemu ponijevši dvije grlice i dva goluba kao žrtveni dar. Ponijeli su sve što su imali. Time su pokazali svoju skromnost u odnosu na one koji su prinosili janje. Međutim, nisu znali da na rukama nose Onoga kojega će Ivan nazvati: Jaganjac Božji.

Prikazanje Isusa Ocu u Hramu prethodi njegovu potpunomu prikazanju na križu. To je čin poniznosti i poslušnosti. Jer Bog se objavljuje u tami života, nemoći, u siromaštvu i čistoći. Stoga samo čisti srcem, bogobojazni i pravedni mogu vidjeti Boga i shvatiti ono što on čini. Ima li takvih? Da, takvi su bili Šimun i Ana.

Čisto srce i oči omogućili su Šimunu u tomu Djetetu prepoznati Mesiju. Šimun je iščekivao utjehu Izraela. Duh Sveti bijaše na njemu te mu je objavio da ne će umrijeti dok ne vidi Isusa. Uputio se u Hram. Kada su roditelji unijeli dijete Šimun ga prima u naručje. Starac u naručje prima dijete Isusa. Šimun predstavlja svijet, koji je ostario i u sebe, prima novorođenoga Boga, koji ga duhovno pomlađuje. Suvremeni svijet i čovjek trnu se, jer im manjka Božji polet, Božje mladenaštvo. Zavedeni čovjek radije voli tamu nego Božje svjetlo, međutim Bog uvijek pomlađuje čovjeka koji vjeruje, koji s njim surađuje kao Šimun i Ana. Daje mu radost, smisao, sreću. Čovjek susrećući Isusa ostvaruje se i spašava. 

Što čini Šimun: blagoslivlja Boga. U toj molitvi veli: sada mogu u miru umrijeti, jer su moje oči vidjele svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka izraelskoga. Starac Šimun je shvatio bit života: Boga treba uvijek blagoslivljati. A danas? Je li suvremeni čovjek zaboravio moliti, blagoslivljati Boga ili, i kada moli, samo traži svoju dobit? Svijet odumire i umire, a pitanje je da li, zaslijepljen slavom i prolaznošću svijeta, očima svoga srca i duše vidi Božju svjetlost?

Druga osoba koja prihvaća Boga je udovica Ana, koja je stalno dolazila u Hram. Imala je osamdeset i četiri godine. Milošću je Božjom ta starica vidjela lice Božje u Djetetu Isusu. U toj udovici, koja je vidjela Isusa, možemo promatrati cijelo čovječanstvo, koje je na svoj način 'udovica' ako nema zaručnika. Zaručnik je Isus. Ana je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu i zato o njemu pripovijeda, iščekuje Zaručnika. Zar i mi nismo 'udovice' koje očekuju susret s Bogom?! Znamo li kao Ana postiti i moliti, radovati se i pripovijedati o Bogu? Ako kršćani, svećenici i vjernici laici, ne budu postili i molili u svojim hramovima i obiteljima, kako će se u ljudima, djeci i mladima, upaliti i održati svjetlo na prosvjetljenje naroda, Isus Krist?

Marija i Josip otišli su Isusa prikazati u Hram. Čim su ušli u Hram u naručje su ga primili čovjek i žena. Da, Isus ne pripada hramu nego osobi, čovjeku i ženi. On pripada nama, koji ga kao Šimun i Ana, ne prestajemo iščekivati i tražiti. Stoga smo pozvani svoje srce učiniti hramom u kojemu se prikazuje i svijetli Isus, pozvani smo, u tami života i nesmisla, drugima biti Svijećnica i pokazati smisao života, upaliti svijeću vjere i nade. Stoga svoju dušu prikažimo Gospodinu da je pročisti i da mi, kao vjernici, budemo Božje svjetlo na prosvjetljenje drugima. Prinesimo Gospodinu svoj brak i obitelj, prijatelje i neprijatelje, narod i Crkvu, radost i tugu.

Duh je objavio Šimunu da ne će umrijeti dok ne vidi Isusa. Te riječi i mi urežimo u svoje biće: ne ćeš umrijeti ako se prikažeš Isusu. Tko mu se prinese i prikaže, čezne za njim. Komu se ja prikazujem, posvećujem, služim? Svjetlu ili tami, milosrđu, pravdi ili korupciji, dobru ili zlu? Šimun i Ana su se susreli s Isusom. Zar nam se ne čini da život u ovomu svijetu prođe kao vjetrov dašak? Da život ne bi prohujao uprazno, treba mu svjetla i nade. Da bi u nama gorjela Svijeća ljubavi pozvani smo, za života, odlučiti se za susret s Isusom, jer ako ga u ovomu svijetu ne prepoznamo, ako mu na služimo i ne živimo u duhu evanđelja, hoće li biti kasno i kako ćemo ga prepoznati na drugomu svijetu.

Šimun je iščekivao utjehu Izraelovu. Bio je strpljiv, znao je čekati, kao čovjek pun vjere i nade. No, danas ima onih koji su razočarani i nestrpljivi, ničemu se ne nadaju i ne raduju. Međutim, vjernik, kao Ana, posti, moli i služi Bogu te kao Šimun iščekuje i vjeruje da je Isus svjetlost, u suprotnomu ostaje duhovno prazan i životno ogorčen. Ali, tko iščekuje, srce i oči su mu budne i, prožet vjerom i ljubavlju, prepoznaje Božje događaje u svijetu. 

Šimun je Mariji, Isusovoj majci, uputio tri misli: Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima i bit će znak osporavan. Isus želi baciti u propast naše idole, maske i sumnje, osporiti ravnodušnost, a želi nas uzdignuti kada smo srca prazna i duha klonula, želi uzdignuti sve ono plemenito u čovjeku i sve ono kada se osjeća napušten i razočaran. Stoga, prikažimo Isusu sebe i svoje obitelji, narod i Crkvu, sve stavimo u njegove ruke. Blagoslivljajmo Gospodina i zamolimo ga da nas prikaže nebeskomu Ocu da budemo znak njegove nade i svjetlo njegove ljubavi u ovomu svijetu. Amen.