Krštenje Gospodinovo - A
Otvorše se nebesa i ugleda Duha Božjega (Mt 3, 13-17)
Tijekom božićnoga vremena govorili smo o mjestu i okolnostima u kojima se Isus rodio. A već danas govorimo zašto se rodio. Blagdan Krštenja govori nam da je krštenje njegovo poslanje. Zašto? Riječ krštenje dolazi od starogrčke riječi baptizein, a znači uroniti, zapasti u blato. Ta je slika preuzeta iz grčke pomorske terminologije, a označavala je brod koji bi zapao u blato. Za brod i brodare to je bio kraj puta. Zapadanje u blato znak je umiranja, jer brod ne može ploviti po blatu bez vode. Voda znači život, a blato smrt. U duhovnom smislu radi se o duši koja upada u blato grijeha. Čovjek je svojim načinom života zaglibio, grca jer se ne može sam izvući iz te kaljuže. A da bi ga spasio Bog je poslao svoga Sina Isusa u taj ljudski glib i zagazio je u rijeku Jordan na kojoj je čovječanstvu očitovao svoju nakanu o spasenju čovjeka. Tako shvaćen pojam baptizein postao je temelj razumijevanja krštenja, jer u 'blatu', u umiranju počinje nova krsna stvarnost.
Isus je Sluga Božji, kako reče Izaija, koji ne će vikati, ne će bučati, trske napuknute prelomiti ne će. Zar čovjek ne doživljuje nešto slično: mnogi na njega viču, živi u dnevnoj buci, zbrci i strci, osjeća se kao napuknuta trska, koju neprijatelji, grijeh i zlo lome. No, dolazi Isus, koji ne viče na 'napuknuta' čovjeka. Štoviše, Bog je odlučio prolomiti nebesa da bi spasio ranjena čovjeka, tu napuknutu trsku. Spasenja se događa po činu Isusova krštenja, jer je Isus, kako reče sveti Pavao, prošao zemljom čineći dobro, ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Pozvani smo primati Isusa u sakramentu krštenja, i u drugim sakramenta, da bismo odagnali zlo i grijeh te prošli ovim svijetom čineći dobro.
Čin Isusova krštenja znači da je Isus uronio u našu grješnu stvarnost, u naš duhovni glib i nered da bismo mi izronili čisti, oprani jedni za druge i nebesku svetost. To je čin ljubavi i potpunoga sebedarja. Bog se prvi daruje čovjeku i pokazuje primjer, daje model kako živjeti i djelovati prema drugima. Zato je pitanje: Je li se mi po uzoru na Boga prvi darujemo drugima ili smo suzdržani? U tomu se očituje sebičnost ili Božja ljubav. U činu krštenja Isus ugleda Duha Božjega koji je sišao na njega. Isus toga Duha ne drži za sebe, već nesebično daruje čovjeku Božji život, Duha ljubavi da svaki čovjek može zagrabiti osvježenje i snagu iz njegova izvora ljubavi.
Krštenje je temeljna točka kršćanskoga života i teško griješe vjernici koji odgađaju krštenje svoga djeteta radi svoga komoda, nekoga liberalizma ili nespasonosne demokracije. Jer ostavljaju dijete da se guši u glibu ljudske grješnosti, da ga lome razni svjetonazori kao trsku i biva zakinuto za darove Božje ljubavi. A činom krštenja roditelji potvrđuju da žele biti aktivni suradnici Božji u prenošenju vjere i milosti svojoj djeci, ne samo tjelesnih potreba, nego i duhovnoga života. Potvrđuju da žele po Božju živjeti i odgajati svoje dijete u kršćanskoj vjeri. Da, svi smo pozvani po uzoru na Isusa zagaziti u svoj Jordan.
O tomu nam govori današnje evanđelje. Do Isusova dolaska bili su razni oblici krštenja, to je bilo samo vanjsko pranje, šminka, a sada Isus uranjanjem čisti, pere čovjekovu, dušu, savjest od grijeha i duhovnoga gliba, jer njegovo je krštenje prožeto Duhom Svetim. Da bi pokazao koliko je bitno krštenje Isus je snagom Duha stao u red s grješnicima na Jordanu te je izronio pred nebeskim Ocem. Isus je pokazao krjepost poniznosti i solidarnosti. Danas mnogi traže prednost, vezu, poznanstva da dođe do učinka preko reda, a Isus čeka u redu.
Ivan je ostao u čudu kada je vidio Isusa i reče mu: Ti mene trebaš krstiti. A Isus veli: Pusti sada Ivane. Tako treba ispuniti pravednost o kojoj govori Stari zavjet. I tada mu popusti. Da, komu ili čemu mi popuštamo? Ivan pred Isusom nije ostao tvrdoglav, nego je popustio Isusovoj molbi i u tomu slučaju popustljivost je krjepost. Mnogi misle da je popustljivost slabost. Ali, ona je često uvjet za mir među ljudima, često moramo popustiti u obitelji, na poslu, prijateljima i mnogima drugima radi većega dobra.
Kada je Isus izišao iz vode prolomilo se nebo iz kojega u obliku goluba na Isusa silazi Duh Božji i začu se Očev glas: Ovo je Sin moj Ljubljeni. Bog je u činu krštenja objavio da je Isus ostvarenje njegova glasa, njegove Riječi, da se u njemu ispunja njegova volja i da ga treba slijediti. Isus se nije krstio radi sebe nego radi nas, da se ne utopimo u rijeci života.
Zahvalimo Isusu što je u vodama Jordana mislio na nas, a mi, da ne bismo ostali u glibu života i postali napuknute trske, ne zaboravimo živjeti kao Isus, jer ćemo samo tako shvatiti zašto smo se rodili i koje je naše poslanje. Amen.
